Kao ljudi, skloni smo gledati na privremeno prije nego na dugoročno, ili čak vječno. I u našim političkim izborima, odabrat ćemo opciju koja nam nudi kratkoročnu korist prije nego trajnu promjenu. Bavimo se postojanošću građevina i spomenika više nego srcima i dušama ljudi čije dostojanstvo biva gaženo. Vjerujemo da će flasteri izliječiti rak klimatskih promjena, ekonomske nejednakosti ili rasne nepravde. Slijepi smo na sustavne korijene mnogih naših problema: bogatstvo, čast i oholost. Ovo su, prema Ignaciju, tri taktike zlog duha. Drugi naziv za njega je ego. Problem s ovim egocentričnim pristupom svijetu jest da prekasno otvaramo oči. Zamjenjujemo Božju Mudrost ljudskom “mudrošću”.
Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.
1 Kor 1,25
Stvaranje razdora
Ego je lažni ja, ili “umanjeni ja”, kako ga naziva Richard Rohr. Ako se malo odmaknemo i sagledamo kompletnu sliku svijeta, primjetit ćemo, nažalost, kako ego pokreće velik dio patnje Stvorenja: siromaštvo, glad, uništenje okoliša, mržnju i rat. Rohr je nedavno citirao rabina Ramija Shapira koji je rekao: “Poistovjećivanje s ovim umanjenim ja budi u nama bespotrebnu tjeskobu, bezrazložnu patnju i međukulturalno nadmetanje i nasilje.”
Međukulturalno nadmetanje i nasilje. I to se ne odnosi samo na različite zemlje. Pogledajmo malo na različite kulture samo u našoj zemlji. Različitost kultura nije loša stvar! Bog voli različitost. Ali te kulture postaju plemenske, isključive i preokupirane time tko im pripada, a tko ne. Doživio sam ovo vozeći se iz Atlante u ruralnu Georgiju na duhovne vježbe. Na benzinskoj postaji ili u trgovini gotovo nitko nije nosio masku za lice. Osjetio sam kako se u meni budi osuđivanje. Istovremeno sam osjetio kako sam i sam prosuđivan jer nosim masku. Primjetio sam kako smo svatko u svom plemenu, izvana obilježeni vidljivim znakom maske za lice. Ljudi oko mene su znali da nisam “domaći” i ja sam znao da se nalazim izvan svog sigurnog kruga!
Jer, evo, ja stvaram
nova nebesa i novu zemlju.
Prijašnje se više neće spominjati
niti će vam na um dolaziti.
Iz 65,17
I kao ego, zao duh je uvijek preokupiran samoočuvanjem: skreće nas s putanje prema Bogu i bližnjemu na put koji je usmjeren prema samome sebi.
Sagledavajući cijelu sliku možda dobijemo uzak pogled na djelovanje kolektivnog ega u svijetu, ali širi pogled ipak otkriva i urođenu dobrotu čovjeka. Majka djeteta poginulog u pucnjavi u Sandy Hook školi poručuje:
Moramo vjerovati u ljudsko srce i u Boga koji uvijek želi transformirati kamena srca u srca od krvi i mesa. “Dobro je”, rekao je Bog o prvim ljudima. Ali ego je bol koju hranimo s lakoćom. A kako ga ne nahraniti? Moramo otpustiti. Otpustiti iluzije sigurnosti, kao što je naša odanost plemenu, naš status, naš imetak. Psalam 49 govori:
Ne boj se ako se tko obogati
i ako se poveća blago doma njegova:
kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom,
i blago njegovo neće s njime sići.
Ps 49,17-18
Moramo živjeti primjerom dobrog duha, Isusovim primjerom: siromaštvo, malenost i poniznost. Živjeti ovako teško je za pojedinca, a kamoli za cijelu zemlju!
Nada u vječno
Zamislio sam jednom u molitvi meni jedno od najdražih mjesta na svijetu: Epcot u Walt Disney Worldu na Floridi. Epcot za mene predstavlja nadu u čovječanstvo u kojem tehnologija i inovacija susreću raznolikost kultura i ljudi. Sjećam se svog posjeta 2000., na prijelazu tisućljeća, kada je naglasak bio na nadi u budućnost globalne solidarnosti. U molitvi sam vidio ovaj park, u nekom trenutku u budućnosti, napušten. Zarastao je u korov i napuštene zgrade su se urušavale. Srce mi je potonulo od tuge zbog gubitka tog mjesta koje je za mene predstavljalo toliko nade. Ali iza obrisa paviljona, sunce se počelo dizati i ponovo sam osjetio nadu. Sve stvari, pa i Epcot, prolazne su. Jednog dana neće ga biti, ali Boga hoće. Ova molitva kroz sjećanje vratila mi se s pandemijom i nesigurnošću za Disney parkove koju je stvorila. Pitao sam se, što ako se Epcot zbilja zatvori?
Čak i najljepše stvari u našim životima mogu postati idoli za koje se čvrsto držimo. Naš ego se poistovjećuje s njima i one prestaju biti darovi koje lako otpuštamo; počinjemo ih posjedovati i postajemo preokupirani time da ih ne izgubimo.
Počeo sam ovaj tekst s tvrdnjom da smo skloni pridavati pažnju privremenom prije nego vječnom, ali nije mi bila namjera potaknuti da učinimo stvari – kao što su institucija Crkve, Epcot ili svoje pleme – trajnima. Ove stvari su uvijek privremene. Ono na što nas duhovni život treba navesti jest da se oslonimo na trajnu Božju prisutnost i obećanje, ne na svoju prolaznu ljudsku mudrost, ono što posjedujemo, naše isključive grupe ili svoj ego. Te stvari će sigurno propasti.
Što je sadržano u trajnom Božjem obećanju? Kraljevstvo Božje, kako ga Sveto pismo naziva, je sjedinjenje svih nas i svega stvorenog. Ustrajući na uskom egocentričnom fokusu na nebitnom i privremenom, gubimo sposobnost uočiti na koje sve načine činimo štetu svojim ljudskim i zemaljskim odnosima koji su svi dio šireg Božjeg kraljevstva. Matthew Fox kaže kako se moramo maknuti “iz egološke u ekološku svijest”. Nezdrava usmjerenost na samoočuvanje umanjuje brigu i međuovisnost o braći i sestrama, pa i samoj Zemlji – upravo ono što je ključno za održanje ovih ljudskih odnosa! Ego se brine samo o sebi i o prolaznom. Dobri duh, pa i sam Isus, vodi nas nečemu većem, nečemu što naziva metanoia, trajna preobrazba i iskupljenje. I tu se ne radi o individualnom iskupljenju, kao što nas često poučavaju; kao još jedna manifestacija ega. Radi se o iskupljenu svega stvorenja.
Za koje se prolazne stvari ti držiš? Kako ti to postaje prepreka za jedinstvo s drugima u ljubavi?
Andy Otto
Preuzeto s www.godinallthings.com
S engleskog prevela A.H.
Fotografija: Abbat