Mnoge duhovne tradicije se bave prihvaćanjem nestabilnosti, prihvaćanjem toga da su sve stvari prolazne. Japanska kultura ima koncept wabi sabi, koji pronalazi ljepotu u nesavršenoj i nestalnoj prirodi stvari. U kršćanstvu također priznajemo da su sve stvari na zemlji, u vremenskom i materijalnom smislu, prolazne. Jedna od primarnih doktrina budizma je annica, koja kaže da ništa nije trajno i da je sve podložno propadanju. U znanosti to nazivamo entropijom.
Vječni život
Govorimo o nestalnosti, ali ipak govorimo i o vječnom životu. Na mnogo načina tražimo neku vrstu postojanosti. Strah od smrti otkriva želju za tim. Koncept raja i pakla daju teološku definiciju urođenoj želji za vječnom postojanošću. Kao što je rekao sv. Augustin, nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi. Žudimo za dubokim sjedinjenjem, nekoj vrsti dovršenja ili trajnosti u Bogu. U biti, mnogima nam je teško zamisliti da se naša svijest, naše ja, neće nastaviti nakon smrti. Je li čežnja za vječnim životom čežnja ega? Vjerska zaokupljenost zagrobnim životom kao jedinim fokusom našeg života mogla bi na to ukazivati. Umjesto da živimo potpuno u sadašnjem trenutku, mi smo usredotočeni na to kako osigurati vječni život (u raju). Kada nam je fokus jedino na tome da „stignemo u raj”, na kraju života se možemo naći u poziciji da nismo ni živjeli.
Ali želja za vječnim životom može biti i iskrena čežnja za vječnom puninom ljubavi i sjedinjenja u Bogu. Možda nije riječ toliko o trajnosti koliko o cjelovitosti. Svakodnevno osjećamo da postoji osjećaj nepotpunosti, gdje se na trenutke može vidjeti kraljevstvo o kojem je Isus govorio, ali koje nije u potpunosti stiglo u naše biće i svijest. Razmislite i o tome koliko je ideja o nebu korisna za one koje smo izgubili, da bismo ih mogli ponovo vidjeti. Je li to u igri ego ili ljubav? To je pitanje za razlučivanje. Dolazi li moja čežnja za vječnim životom od Boga iz ljubavi i vodi li me prema Bogu i ljubavi? Ili me vodi do mog vlastitog ega, vlastitog samoodržanja zanemarujući ljubav.
Navezanost
Ignacije na nestalnost gleda ovako: Sve stvari u našem životu su darovi i postoje u svrhu ljubavi. Kad nam pomažu u ljubavi produbljujemo zajedništvo s Bogom (tj. Nebom). Ali kad ti nestalni darovi postanu naš jedini fokus, mi se pretvaramo da su trajni, naš nas ego tjera dalje od jedinstva s Bogom, vječnog Darivatelja mijenjamo za darove. Pogledajte samo načine na koje se vežemo uz nestalne stvari na primjeru naše zaokupljenosti vlasništvom. A ipak ne posjedujemo ništa. Dovoljno je pogledati oko sebe i vidjeti načine na koje čovječanstvo koristi stvari da bi voljelo i raslo, isto tako i načine na koje čovječanstvo koristi stvari za vlastiti egoistični dobitak. Pogledajte samo borbe oko zemlje i novca, oko toga tko je vlasnik ovoga ili onoga, tko ima prava, a tko ne. Kada se čvrsto vežemo za nestalne darove nalazimo se u paklu. Baš kao što doživljavamo raj kada produbljujemo svoje jedinstvo s Bogom, doživljavamo pakao svaki put kad se vežemo za stvari.
U Evanđelju po Luki čovjek iz mnoštva viče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Živjeti pakao
Budizam kaže da je vezanost ili navezanost ta koja uzrokuje patnju. Ignacije bi se složio. On je rekao da kada stvari gledamo s lakoćom (indiferentno) i ne želimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, dug život više od kratkog, nalazimo slobodu u Bogu. Možemo biti vezani uz materijalne stvari, određene iluzije, izbjegavanje smrti, uskogrudno razmišljanje i određena očekivanja. Kad kažemo: „ovo bi trebalo biti…” na način koji služi egu, često sami sebi stvaramo pakao. „Život bi trebao biti lakši … Ne bi trebao imati rak … Morao bih imati financijsku sigurnost … Svi bi me trebali voljeti … Trebao bih dobiti unapređenje … Moj supruga bi trebala moći čitati moje misli…” Kad očekujemo da će nam svemir i Bog dati savršeno uredan život koji ispunjava sva naša očekivanja, a shvatimo da je naša stvarnost drugačija, doživljavamo pakao. Ali kad nas to „trebalo bi” vodi prema brizi za druge i opće dobro patnja može biti iskupiteljska i preobražavajuća, donoseći nebo malo bliže onima kojima služimo.
U svojim Duhovnim vježbama Ignacije nam daje meditaciju o paklu. Ali vrlo je plodonosno vježbateljima razmatrati pakao ne samo kao neko vječno mjesto u budućnosti, nego razmišljati o načinima na koje doživljavaju pakao ovdje i sada, patnje, navezanosti, padovi, povrijeđeni odnosi, propala očekivanja. Ako je grijeh ono što nas vodi prema paklu i udaljava od Boga, onda su i prijanjanje za trajnost, pretjerani red i perfekcionizam također grijeh. Jer je grijeh odgovor na Božje darove, odgovor koji drži darove iznad Darivatelja – koji nestalne stvari (tradicionalno nazivane „stvari svijeta i tijela”) stavlja iznad trajne i vječne ljubavi prema Bogu (tradicionalno nazvane „Nebo” ili „spas”) – je onda također grijeh.
Odvojenost od nestalnog put je do Neba, do sjedinjenja s Bogom. Vježbajmo ono na što nas pozivaju brojne duhovne tradicije, pronaći ljepotu u nestalnom i prolaznom, otpustiti i biti prisutni u sadašnjem trenutku, tražeći Nebo ovdje i sada. Možemo li se također odvojiti od svojih sigurnosti i pretpostavki o tome kako Bog djeluje, pa čak i kako vječnost djeluje? Jedinstvo s Bogom nije nešto što čekamo da se ispuni u nebeskoj budućnosti, nego nešto što iskušavamo i prema čemu idemo u nebeskom sada!
Andy Otto
Preuzeto s godinallthings.com
s engleskog preveo D.V.
Fotografija: Annie Spratt
