Pater Andrew Cameron Mowat SJ, svećenik Britanske provincije Družbe Isusove, liturgičar i župnik jedne velike londonske župe proučava kako nas motuproprij Traditionis Custodes pape Franje podsjeća na prioritet jedinstva u Crkvi.
Iako neki glasovi izražavaju snažno negodovanje spram nedavnog motuproprija i popratnog pisma, vjerujem da će on najvećim dijelom imati značajniji utjecaj na jako mali broj biskupija u svijetu. Temeljnu pastoralnu nakanu podupiranja jedinstva tijela cijele Crkve treba pohvaliti iz sljedećih razloga
- Dugom tradicijom, papa ima potpuno pravo izdati regulative koje reformiraju, obnavljaju, nadograđuju i razvijaju ustanovljenu i odobrenu liturgiju Rimokatoličke Crkve (uključujući slavlje sakramenata) za sve teritorije pod svojom jurisdikcijom. Ovo se obično radi opozivom ukidanja dozvole za ono što se prije činilo. Ovo je upravo ono što je papa Franjo sada učinio.
- Jasna nakana pape Benedikta XVI u njegovom motupropriju „Summorum Pontificum“ u kojem dopušta svećenicima da slave tradicionalni rimski obred iz 1962., bila je da se ovo čini u slozi i suradnji s lokalnim biskupskim autoritetom. Nijedan svećenik koji je u punom zajedništvu s Rimokatoličkom Crkvom i koji želi slaviti obred iz 1962. za „stabilnu zajednicu“ ne bi trebao pobiti uspostavljen i odobren Misal Pavla VI. Dok je Misal Pavla VI još očigledno bio smatran normalnim redovnim obredom za cijelu Crkvu, Papa Benedikt se nadao da će, dopuštajući slavljenje obreda iz 1962., donijeti mirno pomirenje unutar Crkve. Konkretno, nadao se da će se tako teološke netrpeljivosti oko slavljenja mise privesti kraju. Nažalost, neki svećenici su odlučili „ići vlastitim putem“ i to je uzrokovalo veliku štetu crkvenom jedinstvu tijela cijele Crkve. Papa Franjo pojašnjava da je na dijecezanskom biskupu da odobri nužne dozvole. Ovime je počeo obnavljati autoritet biskupa u liturgijskim pitanjima kako je predviđeno Drugim vatikanskim saborom.
- Uvođenje ideje o „dvije uporabe jedinstvenog rimskog obreda“ je bila inovacija i bila je bez ikakvog povijesnog ili tradicionalnog temelja. Stekao se dojam da bi svaki obred mogao biti jednakovrijedna alternativa drugome. Ali to očito nije bila nakana saborskih Otaca, niti Pape Pavla VI, kako je jasno pokazao u nizu svojih pisama, propovijedi i izjava o toj temi. Papa Franjo je sada potpuno pojasnio da postoji jedinstven obred koji je redovni obred (koji se razlikuje od „izvanrednog oblika“) za cijelu Crkvu. Istovremeno je možda naznačio da je Pavao VI opozvao prijašnje obrede, i da je posljedično tome učinio određene ustupke za njih izdajući konkretne potrebne povlastice. Pavao VI nikada ne bi imao nakanu da unedogled postoje dva različita Rimska obreda.
- Od početka je bilo problema po pitanju teološkog poklapanja obreda iz 1962. s doktrinama Crkve ustanovljenima na Drugom vatikanskom saboru. Odlični primjer različitih eklezioloških pristupa prije i poslije Drugog vatikanskog sabora jest molitva Velikog Petka za Židove. Molitva prije Drugog vatikanskog sabora nije bila u skladu s Nostra Aetate i reformirana je 2008. Međutim, iznenađujuće je da molitva za ne-katoličke kršćane („molimo za šizmatike i heretike“), koja se ne poklapa s Unitatis redintegratio, nije bila reformirana. To je još uvijek razlog za zabrinutost.
- U svom popratnom pismu, papa Franjo iznosi neprijateljske i negativne sile koje, svojim izjavama i djelima, naizgled odbacuju učenja Drugog vatikanskog sabora. Ukoliko ovo rade na neki temeljni način, čine razliku unutar Rimokatoličke Crkve između sebe i članova koji se hrane, uzdržavaju i inspiriraju obredom koji je odobrio sv. Pavao VI. Iako postoje vjerne religijske zajednice čije prihvaćanje učenja Drugog vatikanskog sabora ide paralelno sa slavljenjem obreda iz 1962., postoje one za koje se čini da obred iz 1962. smatraju točkom za odbacivanje ne samo ustanovljenog obreda Drugog vatikanskog sabora, nego i ekleziologije koju on utjelovljuje i izražava: kontinuiranu kerigmu Crkve – odgovor na znakove vremena, višestruke pritiske siromaštva, nepravde, bolesti, štete planetu, kontinuirane ekonomske nesigurnosti, trgovanje ljudima i robovlasništva, zlorabljenja zemljinih resursa za vlastitu dobit, rasizma, da samo spomenemo neke. Jasno je iz izjava i poučavanja pape Franje da, kada govori o ovim pitanjima, govori u ime cijele Crkve i za dobro cijelog svijeta. Važno je za misiju Crkve kao univerzalan sakrament spasenja da Franjo inzistira na jedinstvu liturgije i poslanja Crkve.
- Nadajmo se da će za većinu vjernika diljem svijeta i za njihove svećenike ovo jasno uspostavljanje Misala Pavla VI i njegovih nasljednika kao jedinog Obreda Rimokatoličke Crkve pomoći osigurati jedinstvo Crkve i učinkovitost njezinog poslanja otkupiteljskog pomirenja čovječanstva i iscjeljenja našeg planeta. Moramo se nadati i moliti da biskupi pažljivo razmotre Papinu odluku i njegovu petrovsku brigu za jedinstvo Božjeg naroda. Ne samo da je on obnovio njihov autoritet po pitanju liturgije u njihovim biskupijama, nego je također ojačao njihove odgovornosti za jedinstvo sveopće Crkve u poslanju.
Autor: Andrew Cameron Mowat SJ
Prevela s engleskog: M.P.
Preuzeto s: dimensions.faith
fotografija: Isabella and Zsa Fischer
