Treći i posljednji članak tajnika za službu vjere na temu isusovačkog siromaštva. Ovo je tema na kojoj se prošireno Vijeće generala oca prioritetno fokusiralo tijekom tjedna od 11. do 15. siječnja.
Nema sumnje da su Ignacije i njegovi rani sudrugovi, čak i prije nego što su odlučili osnovati redovničku zajednicu, bili predani osobnom evanđeoskom siromaštvu u službi za Krista. Kad su se obvezali Kristu i zavjetovali se na Montmartreu da će ga nasljedovati u poslanju, već su se odrekli svega osim osnovnih potreba za putovanje. Nikad nisu izgubili to opredjeljenje ili uvjerenje da je evanđeosko siromaštvo nužan uvjet za propovijedanje evanđelja. Bilo je to obilježje autentičnog svjedočenja i slobode poslanja.
Zanimljivo je vidjeti kako se ovaj uvjet poslanja tumači i primjenjuje dok se susreću sa zahtjevima osnivanja novih apostolskih službi i učilišta. Oni ne samo da su trebali prositi – to su, činilo se, rado prihvaćali – već su morali i razmišljati o održivosti tih pothvata. Kako izražavati i živjeti siromaštvo kada se apostolska milost susreće s razlučenom stvarnosti. Oni nemaju namjeru napraviti kompromis, ali shvatili su da se siromaštvo mora promatrati kroz perspektivu poslanja i njegovih zahtjeva. I ovdje se nalazi rizik. Uvijek postoje izvrsni i valjani razlozi za traženje materijalne sigurnosti, ne toliko zbog sebe koliko zbog službi. Zbog toga siromaštvo mora biti življeno u budnom razlučivanju. Da bi bilo jamčeno, ono mora postati unutarnji stav, “habitus” ili “način postupanja” – koji će se uvijek poznati po svojim plodovima, čak i kada se vremena, način rada i okolnosti razlikuju.
Iz Duhovnog dnevnika sv. Ignacija nazire se koliko je duboko ovo pitanje. U samom srcu novonastalog reda stoji: kako zaštititi zavjet siromaštva kao izvor evanđeoskog života i poslanja – kako osobnog tako i zajedničkog – a opet ga sačuvati kao uočljivu stvarnost u našoj misijskoj službi. Ono što Ignacije i novonastala Družba čine jest da uspostavljaju čvrste točke konkretne prakse i neka središnja načela razlučivanja koja uvijek trebaju biti primijenjena kako bi se oduprli kompromisima.
Tri ključna principa
Ustanove [Konstitucije] (553-554) donose prvi princip: da nitko neće ništa mijenjati u Ustanovama spram siromaštva osim kako bi se isto pooštrilo. U određenom smislu, ovo je šifriranje Načela i temelja Duhovnih Vježbi jer je to znak naše potpune ovisnosti o Bogu i naše potrebe da se okrenemo Bogu za sve ono što jesmo i što primamo. Ovaj princip utvrđuje da se o siromaštvu doista ne može pregovarati. Tada se opisuje konkretna praksa: ne dopustiti isusovcima angažiranim u apostolatu ili apostolskim zajednicama bilo kakav stalni prihod. To je kasnije razjašnjeno na 31. Generalnoj kongregaciji i izraženo u isusovačkim dopunskim odredbama. (DO137)
Drugi princip donose Ustanove broj 555-556 koje kažu da, iako Družbina djela ili ona za koja ona ima skrb ili odgovornost mogu imati određeni stalni prihod, Družba neće imati nikakvu kontrolu nad njima. Drugim riječima Družba ne smije posjedovati zadužbinu ili imati prihode. Ponovno, ovo izražava ono što smatram dvama središnjim elementima našeg evanđeoskog siromaštva, duhovnim i praktičnim. Prvo, ovime se osigurava da se Družba nikada ne prestane pouzdati u Boga, da “će se on brinuti za sve ono što pristoji na njegovu veću hvalu i slavu.” Drugo, da Družba ostane slobodna od svih financijskih obveza prema poslanjima. Postoji zabrinutost da dobročinitelji i donacije trebaju podržavati poslanje, a ne određivati ga.
Treći princip koji nalazimo u broju 557 kaže da i svi oni koji imaju svečane zavjete (560) moraju živjeti od milostinje. Ne bi se trebali koristiti nikakvim stalnim prihodima kuća ili djela čiji su dio.
Vidimo da su ova tri principa temeljna, ali minimalna. Oni trebaju spriječiti gomilanje bogatstva i obveze koje s tim idu te sačuvati slobodu i integritet Družbe za njeno poslanje.
Interpretacija
Tijekom stoljeća ta su tri principa i njihovo prenošenje u konkretnu praksu trebala biti primijenjena i protumačena u skladu s različitim kulturama i promjenjivim situacijama – u 16. stoljeću nije bilo mogućnosti za internetsko bankarstvo, investicije ili kreditne kartice! Ali mislim da su ona izuzetno jasna; čuvaju temeljnu orijentaciju našeg zavjeta kao unutarnju i materijalnu slobodu za poslanje. Ova je točka dobro ilustrirana u uputama isusovcima koji su primali posebna poslanja od pape, “Osim toga, onaj koga Vrhovni svećenik odredi da nekamo pođe neka se velikodušno dade na raspolaganje i ni sam ni preko drugog ne traži nikakve materijalne pomoći za put” (Ustanove 609; 610).
Ti nam principi pomažu da shvatimo kako se Družbin zavjet siromaštva – pogotovo kad se razumije u kontekstu druga dva – ne odnosi prvenstveno na nametanje asketizma, iako je ovo nesumnjivo njegov dio, već mu je naloženo da sloboda bude s Kristom Uskrslim u njegovu poslanju – Krista koji i sam prima sve od Oca. To nas siromaštvo čini potpuno ovisnima o Bogu; duhovno i materijalno nas sidri u tome da smo stvorenja. Vraća nas u veliko zajedništvo svih stvorenih stvari i preuređuje naš odnos međuovisnosti s njima. U toj mjeri nudi otkupiteljsku ili obnavljajuću milost za druge, doista, za sve stvoreno. Kao rezultat toga, Družbino siromaštvo mora biti obilježeno potpunom velikodušnošću i zahvalnošću. Stvarno je sloboda biti poslan bez uvjeta, čisto u službi Isusa Krista, zagrliti svijet Njegovom neprocjenjivom i neizmjernom ljubavlju.
James Hanvey SJ
Preuzeto s: www.jesuits.global,
s engleskog prevela M.Š.
Fotografija: Benjamin Disinger
