Mnogi ljudi koji su pohađali suvremene duhovne obnove, upoznati su s praksom obraćanja pažnje na vlastito disanje kao jedan od načina molitve. Međutim, neki od onih koji pokušavaju slijediti tu praksu ponekad propituju je li disanje doista molitva. Kao prvo, svjesni su da se slične vježbe disanja koriste u popularnim nereligioznim okruženjima kao što su joga ili različite vježbe svjesnosti. Drugo, za mnoge jednostavno obraćanje pozornosti na svoje disanje možda neće biti molitveno, u usporedbi s tradicionalnijim vježbama kao što su molitva krunice, prosidbene molitve ili razmatranje o prizorima iz evanđelja. Treće, molitvu disanja moglo bi se doživjeti kao neku vrstu elitne molitve koju bi, na primjer, bilo teško objasniti prosječnoj populaciji vjernika iz župne zajednice. Zapravo, vjerojatno ju koriste uglavnom svećenici, redovnici i redovnice te oni koji svoj duhovni život shvaćaju dovoljno ozbiljno da pohađaju duhovne obnove i vjerske radionice. Ipak, to je prikladan način molitve za svakoga.
Osoba koja je vjerojatno najviše učinila u kršćanskom svijetu za promicanje ideje usmjeravanja pažnje na naše disanje kao oblika molitve je indijski isusovac Tony de Mello, koji je nažalost prerano umro, u dobi od 55 godina, 1987. godine. Bio je pod velikim utjecajem budističke duhovnosti. Održao je mnogo duhovnih obnova u Irskoj i ostavio trajan dojam na sve koji su ga čuli. Nije uvijek bio prihvaćen jer su neki od njegovih stavova (barem u to vrijeme) bili kontroverzni. Njegova univerzalna poruka bila je da nas Bog bezuvjetno voli. To se danas može učiniti uobičajenim, ali kada je Tony započeo svoju službu kroz vođenje i praćenje duhovnih vježbi, u Katoličkoj je Crkvi bio snažan naglasak na grijehu i kazni za grijeh, pa je većina kršćana vjerovala da nas Bog zapravo ne voli bezuvjetno, već samo pod uvjetom od nismo sagriješili, ili pod uvjetom da smo se pokajali za grijehe.
Tony nije uvijek davao jasna i neposredna objašnjenja o tome kako koncentriranje na disanje može biti oblik molitve. Štoviše, njegovo inzistiranje na činjenici da treba ostati duže vrijeme u ovoj vježbi kako bi se iskusili duhovni plodovi takve molitve, značilo je da većina njegovih vježbenika nije dovoljno ustrajala u vježbi da bi za sebe mogli u njoj otkriti određenu blagodat. Budući da su provodili vježbu slijepo vjerujući, bili su skloni kolebati se putem, baš poput Petra koji hoda po vodi.
Vježbe svjesnosti disanja koje je Tony propisao bile su vrlo jednostavne: „Postanite svjesni zraka kako ulazi i izlazi kroz vaše nosnice… Nemojte kontrolirati svoje disanje. Ne pokušavajte ga produbiti. Ovo nije vježba disanja već svjesnosti. Promatrajte to.“ [Sadhana, str. 22]
Tonyjeva misao vodilja bila je da ljudi previše žive u svojim glavama i da su premalo svjesni aktivnosti svojih osjetila. Zbog toga, naveo je, rijetko žive u sadašnjosti. Čak i u svojoj molitvi, oni su gotovo uvijek u prošlosti ili budućnosti, razmišljaju o svojim prošlim grijesima ili mole da se neki budući događaj dogodi, ili možda ne dogodi. Ali, kako je Tony rekao, Bog nije jučer ili sutra; Bog je sada. Za uspjeh u molitvi bitno je uspostaviti kontakt sa sadašnjošću, a jedini način da to učinite je da izađete iz glave i vratite se svojim osjetilima. Svakako je istina da možete razmišljati i o prošlosti, i o budućnosti; ali ne možete osjetiti nešto iz prošlosti ili budućnosti. Možete samo osjetiti što se sada događa.
Prije nego što upotrijebite svijest o disanju kao sredstvo molitve, važno je razmisliti što očekujete od ove vrste molitve. Vjerojatno nije od pomoći razmišljati o tome kao o načinu komuniciranja s Bogom, već radije o davanju prilike Bogu da komunicira s vama. Ovo je shvaćanje molitve karakteristično za svetog Ivana od Križa, koji je rekao „ako osoba traži Boga, puno više nju traži njen ljubljeni”. Kao što je sam Tony de Mello napisao:
Duh Sveti nije proizveden nikakvim našim naporima. On ne može biti „zaslužen“. Apsolutno ništa ne možemo učiniti da ga dobijemo… Ne možemo proizvesti Duha. Možemo samo čekati da dođe.
Dakle, važna je nakana s kojom se upuštamo u ovakvu molitvu.
Tony govori o važnosti uklanjanja „nečistoća“ u molitvi. Pod time u ovom slučaju misli na ogroman broj misli, riječi i slika koje stavljamo između sebe i Boga kada komuniciramo s Bogom; ili možda još više do točke, kada Bog pokušava komunicirati s nama. Ali nemoguće je očistiti um od „nečistoća“ osim ako na njegovo mjesto ne stavimo nešto drugo. Ne možemo misliti ni na što. Ako pokušate „razbistriti svoj um“, misli će dolaziti sa svih strana. Čišćenje uma postiže se samo izlaskom iz uma (u mjeri u kojoj je to moguće) i usmjeravanjem na osjetila (u ovom slučaju svijest o našem disanju). U ovoj vrsti aktivnosti čvrsto smo u sadašnjosti, gdje Bog prebiva, što nas stavlja, da tako kažemo, na istu valnu duljinu. Živite u sadašnjem trenutku, kaže Tony de Mello. Zašto se ne koncentrirati na sadašnjost, umjesto da se nadamo boljim vremenima u budućnosti?
Dakle, ukratko, kako bismo svijest o svom disanju učinili učinkovitim načinom molitve važno je ući u molitvu s ciljem da čekamo da Bog komunicira s nama, a zatim da svoju pažnju posvetimo isključivo svom disanju kao načinu da utišamo svoje umove i očistimo „nečistoću“ iz naših umova i na taj način uđemo u „sada“ Božjeg djelovanja u svijetu. Ovo ne podrazumijeva očekivanje nekakvih svjesnih poruka ili otkrivenja već otvaranje dodiru Božjeg Duha, u nadi da bi to moglo polako, s vremenom, promijeniti naše živote, u većini slučajeva bez da uopće shvaćamo što nam se događa.
Tony de Mello također sugerira da je upitno bi li to trebao biti naš jedini način molitve. Kao prvo, koncentracija na naše disanje tijekom vrlo dugog vremenskog razdoblja mogla bi izazvati neželjene psihološke učinke. Nekoliko minuta dnevno može biti dovoljno za mnoge ljude. Također je moguće da ako nam je disanje jedini način molitve, to može biti zbog lijenosti. Istovremeno je važno za naš duhovni život odvojiti vrijeme za izgradnju nekih slika i riječi, možda iz Biblije, koje mogu odjeknuti u našim srcima kada molimo. Tony de Mello opisuje druge oblike molitve koji se, iako neki od njih naprežu um više od jednostavne svijesti o našem disanju, također usredotočuju na sadašnjost i ostavljaju prostor za djelovanje Božje milosti u našim životima. Važno je priznati da molitva ponekad može biti zamorno i frustrirajuće iskustvo, osobito kada je prožeta smetnjama. Odmarati naš um s vremena na vrijeme i vraćati se svojim osjetilima može ublažiti napetost i frustraciju u našoj molitvi i donijeti nam trenutke dubokog mira.
Bill Toner SJ
Preuzeto s: jesuit.ie
prevela s engleskog L. F.
fotografija: Saad Chaudhry
