Postoje dva načina kako čitati evanđelje: jedan način je kroz prizmu prijetnje, a drugi kroz prizmu slobode.
Prvi kontekst naglašava Isusova rijetka spominjanja pakla i vječne “kazne” i pojašnjavanje “tko može, a tko ne može ući u Kraljevstvo”. U ovom kontekstu, u evanđelju se radi o tome “kako doći u Raj” i o “Vječnoj nagradi”. Obojeno je konstantnom prijetnjom i strahom. Nemoj slijediti pravila i izgubit ćeš svoju kartu za nebo. Fokusira se na budućnost i pretpostavlja da je naš dom drugdje. Prevrćemo se i patimo na ovoj zemlji, ne da bismo izgradili nešto ovdje, nego da bismo izgradili sigurno kraljevstvo za sebe u nebu. (I da, i Bog je tamo, također.) Čini se kako Bog ne mari puno za naše vrijeme na zemlji. Važno Mu je samo da smo poslušni. Pretpostavljamo da moramo koristiti točne korake i recepte molitve i pobožnosti da bismo umirili Boga. Teolog Karl Rahner je rekao, “Netko tko je u ‘stanju čistoće’ može imati srce kojemu nedostaje Bog i prava ljubav. Ići u crkvu nije po sebi istinsko kršćanstvo.” Kontekst prijetnje naglašava da moramo nešto zaslužiti, a zemlja postaje mjesto s kojeg moramo pobjeći, mjesto puno grijeha i vođeno zlim. To je teologija uznesenja, žudnja za nebom koje se čini tako dalekim.
Drugi način čitanja evanđelja je kroz prizmu slobode. Isus ne govori toliko o prijetnji ili kazni koliko o navještenju novog načina života. Duhovna sloboda, koja je cilj Duhovnih vježbi sv. Ignacija, dolazi kroz odbacivanje svojih maski i napuštanje stvari kojih se držimo, a koje nas udaljavaju od Boga. Sloboda je u transformaciji i u postajanju onim/onom kakve nas je Bog zamislio. Kad čitaš Isusove izjave kroz ovu perspektivu, one postaju nešto vrlo izvanredno. Umiranje sebi nije samoodbacivanje, nego novo rođenje u slobodi. Uska vrata nisu Bog koji nas pokušava izbaciti i držati izvan, nego tvrdnja o tome kako može teško biti pustiti lažnog sebe i načine na koje se opiremo Bogu. Nositi svoj križ nije o patnji zbog same patnje, nego o stvarnosti življenja radikalne ljubavi za Isusa. To je teologija silaska, teologija prihvaćanja da se gradnja kraljevstva događa ovdje na zemlji, a ne da moramo bježati sa zemlje.
Kad čitamo evanđelje kroz prizmu slobode, otkrivamo kako je izvanredno slobodan Bog. Božja milost i ljubav nisu vezani našim ljudskim pravilima i idejom pravde. Bog ne broji naše molitve i pobožnosti i posjete crkvi. Ne postoji tajni algoritam koji određuje hoću li provesti vječnost s Bogom ili ću se suočiti s vječnim mučenjem. Mi smo već usred vječnosti! To je sada. Zato je Isus rekao da je nebesko kraljevstvo nadohvat ruke. Kraljevstvo se gradi na zemlji ne zato da bismo ga iskusili u nekoj drugoj stvarnosti, nego da ga iskusimo sada. Pročitaj tjelesna djela milosrđa u Matejevom 25. poglavlju da bi razumio/la kako je važno ovo zemaljsko građenje kraljevstva.
Zatvaranje Boga u kutiju
Izvrstan primjer kako ograničavamo Božju slobodu je nedavna priča o svećeniku iz Detroita koji je otkrio da je bio kršten formulom “Krstimo te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, umjesto formulom u kojoj stoji “Ja” na početku – “Ja te krstim…” Prema Vatikanu, svećenik nije valjano kršten, a prema tome ni valjano zaređen, što je značilo da sakramenti koje je slavio s drugima nisu valjani. Biskupija je rekla tim ljudima da su morali biti ponovno krizmani, da su njihovi brakovi nevaljani, i da svatko tko je ispovjedio teški grijeh kod ovog svećenika treba ponovno ispovjediti taj grijeh na sljedećoj ispovijedi (zamislite moguće traume). Činilo se kao da je Božja milost uskraćena zbog jedne riječi. Koliko malen mislimo da je Bog?
Privučen/a ili vođen/a?
Prizma slobode podsjeća nas na Božju slobodu. Isus je predstavio Boga koji je širokogrudan i prihvaćajuć, koji dijeli stol sa Židovima i poganima, farizejima i Samarijancima. Što se tiče slobode, Margaret Silf pita “Jesmo li privučeni ili vođeni?” Prizma prijetnje predstavlja Boga kao vlasnika robova, koji nama manipulira, prijeteći nam vrlo strogim posljedicama temeljenim na zaslugama. Prizma slobode, s druge strane, predstavlja Boga kao ljubavnika koji nas poziva i privlači da budemo istinski ono što jesmo. Što god radili ili prakticirali u našem duhovnom životu, radimo li to motivirani strahom ili smo privučeni da to izaberemo zbog ljubavi koja nas nježno poziva?
Široka vrata su laka, kaže nam Isus. Lako je osuđivati i zamjerati, ali ima posljedice. “Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. … jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Lk 6,37) Sami stvaramo svoja “pakla” ovdje na zemlji. Uska vrata guraju natrag automatsku reakciju ega i pozivaju naša srca da budu otvorena kao Isusovo, gdje stav ljubavi prirodno rastapa osuđivanje i zamjeranje. Malo ih nalazi milost na ovom putu, što je vjerojatno razlog zašto toliko puno ljudi čita evanđelje kroz leće prijetnje pa je i njihov Bog prijeteći Bog.
Pročitaj suvremeni prijevod ulomka o uskim vratima:
Ne traži prečice do Boga. Tržište je preplavljeno pouzdanim, jednostavnim formulama za uspješan život koje se mogu prakticirati u slobodno vrijeme. Ne padaj na te stvari, iako mnoštva ljudi padaju. Put prema životu – prema Bogu! – je snažan i zahtijeva potpunu pažnju.
U Mateju 7,21 Isus kaže, “Znati točnu formulu – govoriti ‘Gospode, Gospode’, na primjer, – neće te dovesti nigdje sa mnom.” Naša tradicija u prošlom tisućljeću ili dva je često bila oko toga da imamo ispravnu formulu i ograničeni broj pokušaja prije nego što smo izbačen van. Ovo nije u skladu s Isusovim narativom o Bogu. “U domu Oca mojega ima mnogo stanova”, kaže Isus. Božja ljubav je nemjerljiva; Božje gostoprimstvo je bez granica.
Budi pozoran na to kroz koju prizmu čitaš evanđelje. Kroz ideju da je potrebno potiskivati sebe kako bismo dobili kartu za vječnost ili oslobađati sebe da bismo bili istinski pravi mi, puni života, tako da nam ništa ne stoji na putu prema dubljem, ljubavlju ispunjenom jedinstvu s Bogom. Izaberi slobodu.
Andy Otto
Preuzeto s www.godinallthings.com
S engleskog prevela i prilagodila J.Š.
Fotografija: Taylor Deas-Melesh
