Još moram otkriti kako bih se trebao osjećati u vezi s napuštanjem Afganistana. Mogu samo zamisliti kako je ljudima koji su u taj rat uključeni više i intenzivnije nego ja. Kao časnik Air Force-a, služio sam u zračnom zapovjednom centru koji je pružao blisku zračnu potporu zemljanim snagama u bitci. Ipak, jedna je stvar koordinirati zračnu podršku s 9150 metara, a prilično druga je stvar boriti se u bitci na zemlji. Ti vojnici nose u sebi nešto što ja nikad neću spoznati.
Unatoč različitim načinima služenja, svaka osoba koja je služila u Afganistanu, tamo je izgubila nekoga ili nešto. Ja sam izgubio vjeru u moralnu superiornost Ministarstva obrane. Kada su se ljudi koji su odgovorni za regiju oko Herata u Afganistanu žalili da njihova situacija nije dramatična kao ona u gradu Kandaharu (a to su bili neki od mojih kolega), onda znam da je posrijedi bio ozbiljni moralni problem. Mi nismo poslani tamo da budemo dio nasilne drame. Ipak, moje razočaranje se ne može usporediti s gubitkom ijednog života. Svi smo mi izgubili i nitko od nas nije dobio ništa osim ratne odštete i ponešto počasti i medalja koje ćemo staviti na uniformu kao neku vrstu utješne nagrade. To je vrlo čudan izraz zahvalnosti, ali, kako uopće zahvaliti ljudima što su vodili rat kao podršku afganistanskoj vladi koja se vječno muči s održavanjem legitimnosti? Nagradiš ih, unaprijediš i oskudno se nadaš da će cijelo vrijeme pobjeđivati.
Sve što znam je da mi se srce slama. Slama se zbog ljudi u Afganistanu, posebno zbog naših suradnika (prevoditelja itd.) koje smo napustili i dozvolili da, zajedno sa svojim obiteljima, budu ubijeni. Više od 300 000 afganistanskih civila je pomagalo američkoj vladi, a američka vlada je pristala prihvatiti njih 22 000. Zar je to sve što SAD može napraviti? Je li to zaista maksimum naše solidarnosti i gostoprimstva? Ne mogu ne osjećati da bi SAD pronašao utočište za više ljudi da se radi o europskom ratu i da su izbjeglice Nijemci ili Francuzi, ali ovaj moj izraz cinizma ne tješi nikog, već samo dodatno slama srca.
Moje srce je slomljeno i zbog kolega veterana koji su sudjelovali u ratu u Afganistanu. Često se zapitam je li sve bilo uzalud? Svakako, svi smo mi željeli da se ova užasna situacija završi, ali mi Amerikanci imamo čudnu sklonost da radije pristajemo na bol koju donosi dugotrajni rat, nego da prihvatimo bol poraza. Kad god si kažemo da moramo zadržati dosadašnji smjer (ili da odgodimo donošenje rješenja) kako bismo izbjegli osjećaj srama zbog poraza, zapravo si lažemo – očito je da smo ovakvim načinom zapeli i s bolnim sjećanjima zbog dugotrajnog ratovanja i s boli poraza. Postoji li uopće ozdravljenje za bol koju osjećaju oni koji su služili? Gubitak života, udova, prijatelja, vremena, mentalnog zdravlja, duhovnog zdravlja itd? Hoćemo li samo ignorirati tu bol kao što je naša zemlja [SAD, op. prev.] ignorirala rat veći dio od ukupno 20 godina?
Moje srce puca i zbog duše Sjedinjenih Američkih Država. Nakon invazije Iraka 2003., rat u Afganistanu je nestao ispod radara vlade i medija. Nakon toga je Obamina administracija ponovno pokazala interes, iako minimalni, ali i to je ugasnulo nakon Arapskog proljeća. U svim predsjedničkim administracijama, od Georgea W. Busha do danas, hladni rat s Iranom jer bio važniji od vatrenog rata s Afganistanom. Ljudi koji su vodili rat bili su svjesni da Washington nije zainteresiran za rat. Američki predsjednici bi radije započinjali nove ratove u Iraku, Siriji i Libiji nego se fokusirali na ratove koje već vode. Washington je stalno preusmjeravao pozornost na istočnu Europu ili se okretao Pacifiku, ali je u isto vrijeme slao ljude da riješe prljave poslove u Afganistanu. Onima koji su imali sluha za to, bilo je jasno da bi Washington najradije zaboravio na Afganistan.
Ni građani SAD-a nisu marili za Afganistan, osim u slučaju kada bi njihov bližnji bio poslan u misiju (od 2019. nadalje, 775 000 trupa je poslano u Afganistan, ne brojeći one koji su radili na operacijama u Afganistanu s drugih lokacija). Bio je to veoma nepopularan rat, ali američki građani nisu mogli čak ni skupiti snage za prosvjedovanje. Bio je to rat koji je najbolje zaboraviti – mučan i zbunjujući rat, rat koji nas je, ako bismo ga se prisjetili, sramotio.
Gdje je Bog u padu Afganistana? Moji odgovori zvuče kao beznačajne floskule. U mom pokušaju da pronađem smisao u svemu tome, pitam se služi li ova situacija kao podsjetnik da živimo u palom svijetu koji očajnički treba Otkupitelja. Ipak, znamo da se dogodio pad i da smo mogli živjeti i bez sve ove boli. Možda nas Bog želi podsjetiti da je “američka posebnost” istinita samo onda kada se govori o posebno lošem razrješavanju sukoba, ali to ipak više zvuči kao moja osobna agenda nego kao Božja. U svom dosadnom i nestrpljivom traženju Boga u ovako velikoj patnji, pronalazim utjehu u tome što znam gdje Bog nije. Bog nije u izlikama za rat. Bog nije u mržnji i krvoločnosti koje prožimaju Afganistan i srca nekih koji su služili tamo. Bog nije u uzaludnim promišljanjima o tome što smo trebali napraviti u vezi s Afganistanom (u koja često i sam upadam).
Ipak, moram vjerovati da je Bog još uvijek tu. U svojim tišim trenucima, jedva mogu prepoznati puki obris Boga – našeg Boga koji kleči i plače u redu za avion u Kabulu, među gomilom očajnih ljudi. Možda mogu vidjeti Boga u oplakivanju ovog prokletog rata i besmislenog gubitka života. Možda mogu vidjeti kako Božje srce puca.
Kao što je često slučaj s patnjom i zlom, Boga mogu naći samo u tuzi. I imajući na umu da su “blaženi ožalošćeni”, ja sigurno ne osjećam blagoslov. Iako, možda nije vrijeme da se osjećam blagoslovljeno. Možda je tuga zbog oplakivanja ono što i trebam osjećati.
Joseph Nolla, SJ
Preuzeto s www.thejesuitpost.org, Abandoning Afghanistan: Trying to Process It All
S engleskog prevela J.Š.
Fotografija: Farid Ershad
