“Zašto plačeš, Beto?” Pitala me Irma. Pogledao sam je u oči i nisam mogao odgovoriti. Htio sam ali knedla u grlu me sprječavala da izustim riječ. Toliko sam zamršenih i isprepletenih osjećaja proživljavao u istom trenutku. U potpunosti sam osjećao da me Bog i njegovi prijatelji vole. Također, bilo im je teško gledati me misleći da sam tužan. Nisu znali da su suze u mojim očima prepune prekrasnih sjećanja. Prisjećao sam se mjeseci provedenih s domorodačkom ženom i njenom obitelji, s kojima mi je Bog dopustio da se molim, radim i slavim živu vjeru utjelovljenu u Isusovim najboljim prijateljima: siromasima. S njima sam osjetio “unutarnju spoznaju tolikih dobročinstava što sam ih primio od Boga” (DV 233). I dok sam promatrao te gospođe, nisam mogao progovoriti. Kada sam napokon došao do daha, rekao sam “zbog toga što sam jako radostan što ste mi pokazali kakav je Bog i kako želi da živim svoj život, ovdje među vama.”
Ne znam da li ste doživjeli nešto slično, ali na ova kratka i jasna pitanja – bez puno riječi – je najteže odgovoriti. Na njih se ne odgovara znanstvenim jezikom, niti nas traže da damo povijesno objašnjenje trenutka kroz koji prolazimo. Ono što je bitno je spoznati kako se osjećam, zbog čega mi stvarno kuca srce, ogoliti svoje osjećaje onako kako to činim s prijateljima i Bogom. Dok sam otvarao svoje srce, očekivani odgovor s njihove strane postaje znak da su me prijatelji naučili voljeti bezuvjetno kao što me Bog voli.
Važno je postavljati pitanja koja ne traže kompleksne odgovore, nego otkrivaju našu bit i više od svega, tko je i kakav je Bog za nas. Kao isusovac u formaciji, takva jednostavna pitanja često postavljam starijim isusovcima kako bi mogli podijeliti riječi i kontemplirati o tome kako žive svoje živote sa strašću i odanošću.
Prvi tjedan prosinca je donio mnoge promjene. Završio sam studij filozofije, pripremao se za početak sljedeće faze svoje formacije: pastoralnu praksu. U ovom periodu od dvije ili tri godine službe, svi su Isusovci poslani služiti puno radno vrijeme. Obavljamo obveze za Družbu, poučavamo u odgojno-obrazovnim ustanovama te pomažemo u župama ili domorodačkim misijama. Meni je dodijeljeno pratiti mlade novake koji žele postati isusovci i pomoći isusovačkim volonterima u Meksiku. Iako mi se rad s mladima činio kao velik izazov, najteže je bilo napustiti prijatelje, svoju isusovačku braću i zajednicu domorodaca koje sam upoznao tijekom svog studija u Guadalajari. Nikad nisam volio opraštanja jer mi je teško napustiti mjesta gdje sam osjećao da sam voljen. Kao isusovac učim se reći “zbogom” i vjerovati da je svaka misija način kušanja Božje ljubavi kroz zahvalnost za one koji su nas primili u svoje kuće i više od toga, u svoja srca.
Nekoliko dana sam proveo opraštajući se od dragih osoba. Nisam bio svjestan siline svojih osjećaja sve dok nije došlo vrijeme za jedan važan oproštaj: otići reći “zbogom” starijim, umirovljenim isusovcima koji su održavali svoje zdravlje i molili za cjelokupnu Družbu. Najvažnije svjedočanstvo koje sam s njima podijelio je upravo iskustvo Boga, kroz njih koji su dali svoj život da Mu služe.
Kad god odem u kuću starijih isusovaca, jedva čekam upoznati braću koja su na razne načine služila u raznim apostolatima tijekom života. Uvijek je uzbudljivo sjediti kraj središnjeg vrta i slušati priče vjere koje su učvrstile njihove pozive. Uzbudljivo je kako se Bog objavljuje u svim stvarima, u raznim situacijama. Taj dan je bila neobična tišina. Oni koji su obično igrali šah na hodnicima, gledali su svjetsko prvenstvo u nogometu. Jednog za drugim pozdravljao sam ih dok sam prolazio zajedničkim hodnicima i sobama.
Dok sam čekao brata Glodomira zasjeo sam u stolac pored vrta. Brat Glodomir je za vrijeme mog novicijata bio u timu za isusovačku formaciju. On me naučio da ne privlačim pažnju, da djelujem diskretno i u tišini kojom se gradi Božje Kraljevstvo. Ruke s kojima je vukao crijeva za navodnjavanje vrtova bile su mršavije i bljeđe ali jednako aktivne. Izgledao je poput vrijednog radnika u Božjem vinogradu.
Bližilo se podne i primijetio sam određenu nelagodu na njegovom licu dok je pogledavao u svoj sat. Brat Rafael je došao do nas, tražio je Glodomira. Pitao sam ga hoćemo li se vidjeti u uobičajeno vrijeme, kimnuo je potvrdivši dogovor. Kasnije mi je rekao da svaki dan prije podneva slavi misu. Braća koja žive u kući skupe mole krunicu. Mole za cijelu Družbu Isusovu, a osobito za sve one u formaciji. Kada sam shvatio da njegova skromna i stalna molitva podržava poziv koji je Bog dao meni i mojoj braći, briznuo sam u plač. Te suze su me učinile zahvalnim, podsjetile da nisam sam i da nas upravo te molitve za sve isusovce u formaciji čine “prijateljima u Gospodinu”.
Par minuta kasnije nam se pridružio otac Leopoldo, zajedno sa svojim invalidskim kolicima. Kad smo na trenutak bili sami, pitao sam ga: Polo, koji savjet imaš za mene, sad kad započinjem s pastoralnom praksom? Njegov je odgovor bio jasan i temeljit: imaj prijatelje, ali s prijateljstvom nalik na Isusovo. Ne sladunjava prijateljstva, već uvijek poput Isusovog. Nekoliko trenutaka kasnije, poklonivši glavu, zamolio sam ga za blagoslov prije nego otiđe uzeti lijek i odmoriti u svoju sobu.
Prijateljstvo nalik na Isusovo koje je Polo spominjao ne traži prestiž, priznanje ili posjedovanje stvari. Ono ne želi zauvijek zadržati stvari koje su nam bitne, poput prijatelja, obitelji ili čak samog života. Ove riječi su mi bile potrebne. Trebao sam naučiti kako bi se mogao mirno i zahvalno oprostiti od svojih domorodačkih prijatelja i braće isusovaca.
pater Humberto
Iako sam htio da se trenuci tako dirljivih susreta nastave, morao sam se vratiti u svoju zajednicu. Malo po malo sam se počeo pozdravljati sa svojom starijom subraćom. Odlučio sam ne ometati one koji gledaju nogometnu utakmicu jer sam bio sretan što sam ih vidio da su tako uzbuđeni. Napokon, nakon što sam primio blagoslov brata Glodoa, jednostavno sam mu zahvalio što se pomolio za mene. Osjetio sam poticaj u svom srcu da mu poljubim ruke, mali znak koji me podsjeća kako želim i čeznem živjeti kao isusovac: dijeljenjem svog prijateljstva nalik na Isusovo s onima koje sada susrećem.
Napisao: Humberto (Beto) Gumna, Parra, SJ
Preuzeto s: jesuitpost.org
S engleskog prevela i prilagodila: M.P.
Fotografija: Josue Michel
