Dnevni egzamen je od posebne pomoći tražiteljima, agnosticima i ateistima. Za njih se on može zvati “molitva svjesnosti.” Prvi korak je da budete svjesni samoga sebe i svoje okoline. Drugi korak: sjetiti se za što ste zahvalni. Treći korak: osvrt na minuli dan. Četvrti korak: moliti oproštenje, može biti odluka pomiriti se s nekim koga ste povrijedili. I peti je korak pripremiti se da idući dan budete svjesni. Malo pomalo, počet će događaje iz svojega života povezivati s Božjom ljubavlju, prisutnošću i brigom za njih.
Prije nekoliko godina počeo sam voditi jednu oveću molitvenu skupinu. Većina od njih bila je upoznata s kršćanskom duhovnošću. Čak i oni koji prije uopće nisu molili, bili su oduševljeni ispitom savjesti. U isto vrijeme, kako sam već spomenuo, bio sam pozvan da radim s grupom glumaca kako bismo zajedno pripremili jednu kazališnu predstavu. Ljeti, nakon što su prestali prikazivati kazališni komad, bio sam pozvan na njihovu ljetnu radionicu gdje su postavljali posve nove predstave i davali tečajeve o raznim vidovima kazališne umjetnosti. Većina “gostiju” bila je zamoljena da sudjeluje u radionici, nešto poput Shakespearovih drama, glasa ili pokreta.
Što bih ja mogao ponuditi? Nisam imao nikakvo glumačko iskustvo. Tada mi je sinulo: mogu govoriti o ispitu savjesti. Jedno poslijepodne u jednom prozračnom plesnom studiju vodio sam oko petnaest glumaca, pisaca, direktora i režisera kroz pet koraka. Neki su meditirali prije, neki nisu, jedni su vjerovali u Boga, drugi nisu, jedni nisu bili sigurni, drugi ništa nisu rekli. Na kraju tečaja raspravljali smo o onome što smo osjećali.
Najbolji odgovor dobio sam od mladog njujorškog glumca koje je rekao da mu je uvijek bilo teško meditirati i čak da nije bio siguran vjeruje li u Boga. No kad je završio ispit savjesti rekao je: “Nikada nisam znao da je moj jučerašnji dan bio tako divan.”
To je tema drame Thorntona Wildera Our Town (Naš grad), koja je prvi put bila izvedena 1938. i koju su posebno dobro prihvatili učenici dramske umjetnosti. Jedan lik, Emily Webb, koja je umrla kao dijete, u porodu, moli da se vrati u svijet živih. Kad je vidjela jednostavne stvari koje ispunjaju naše dane – glačanje, vruće kupelji, jela, spavanje i buđenje – reče: “Razumiju li ljudska bića ikada život koji žive?”
Ispit savjesti vam omogućuje “razumjeti” Božju prisutnost. Za me sve dokaze o Božjoj opstojnosti nadilazi pitanje: gdje Bog već postoji u vašem životu, gdje su vaši jučerašnji dani bili lijepi? S ovom sviješću počet ćete sve više i više zapažati Božju prisutnost u vašem danu.
Ovu raspravu o ispitu savjesti želim završiti pričom koju je ispričao indijski isusovac Anthony de Mello. U svojoj knjizi The Song of a Bird (Pjev ptice) uključio je nekoliko izvanrednih prispodoba o svjesnosti o Bogu. Ovu je nazvao “Mala riba.”
“Oprosti,” reče oceanska ribica. “Starija si od mene, možeš li mi reći gdje mogu naći onu stvar koju zovu ocean?”
“Ocean je to gdje se ti sada nalaziš,” reče starija riba.
“Ah, to? Ovo je samo voda. Ja tražim ocean,” reče razočarana ribica i otpliva dalje da drugdje potraži ocean.
“Prestani tražiti, ribice,” reče de Mello. “Ne trebaš ništa tražiti. Moraš samo gledati.”
James Martin SJ, iz knjige “Isusovački vodič za (gotovo) sve”
Fotografija: Zoe Schaeffer
