Slušala sam audio lekciju španjolskog jezika kad sam dobila duhovnu spoznaju. Instruktor je ohrabrivao učenike da vjeruju u svoju sposobnost govorenja stranog jezika. Naglasio je da ljudi često odustanu jer usvajanje jezika od njih traži izlaženje iz svoje zone komfora. Njegov zaključak je da se “čarolija” govorenja novog jezika ne događa daleko od naše zone komfora, nego na njenom rubu. Ako osoba nastavi gurati svoje granice, malo po malo nastupa čarolija tečnosti govorenja jezika.
Shvatila sam da ignacijevska duhovnost primjenjuje to isto razmišljanje na duhovni put. Iskustvo Boga nije tamo negdje daleko. “Čarolija” duhovnosti događa se kad idemo na rub svoje zone komfora i priznamo sebi i Bogu stvarnost s kojom se suočavamo i želju da iskusimo život iznad te stvarnosti.
Iskusila sam djelovanje čarolije na rubu svoje zone komfora prije nekoliko godina, kada smo moj muž i ja razlučivali da živimo i služimo u isusovačkoj misiji u Dominikanskoj Republici. Odlazak iz doma u predgrađu u Nebrasci i s monovolumenom u kuću bez pitke vode i s čestim nestancima struje koji traju danima definitivno je bilo na rubu moje zone komfora. Bilo je strahova za zdravlje, sigurnost i usamljenost zbog udaljenosti od obitelji i prijatelja, ali bilo je i trenutaka duhovne dubine, prirodnih ljepota, novih odnosa i konstantnog rasta.
Iskustvo izlaganja sebe rubu svoje zone komfora – otići na margine – omogućilo mi je da prihvatim življenje i služenje u drugim, ekstremnijim uvjetima zemalja u razvoju. Hrabrost rađa hrabrost. Iako se takav korak nekim ljudima možda čini nemogućim, meni je omogućio da pomaknem rub svoje zone komfora nakon što sam godinama izlazila izvan svoje zone komfora u SAD-u, služeći u skloništima za ljude bez domova i upoznavajući ljude u siromašnim područjima svoje lokalne zajednice.
Isto vrijedi i za kontemplativnu stranu vjere. Vrlo često pomislim da je duboka duhovnost ili povezanost s božanskim moguća jedino nakon više godina posvećene molitve, s razumijevanjem doktorata iz teologije i s mističnim praksama koje su daleko izvan moje zone komfora. Mislila sam da je “čarolija” duhovnosti negdje daleko, gdje obitavaju sveci i mistici. Umjesto toga, da bih pomaknula rub svoje zone komfora, trebala sam imenovati svoju stvarnost i pozvati Boga u nju. Morala sam priznati da se ne osjećam udobno kad sjedim sama u molitvi čak ni 15 minuta. Samo pronalaženje vremena bilo je neugodno. Rub moje zone komfora je bio otpustiti konstantan pritisak da djelujem i da doživim molitveno vrijeme ne kao obvezu koju trebam ispuniti nego kao dozvoljeno olakšanje od pritisaka dana. Neću reći da je to bila čarolija, ali polako sam počela cijeniti nekoliko minuta olakšanja svakog dana. Radovala sam se vremenu za molitvu, planirala ostale obaveze oko toga, prioritizirala ga i dala drugima do znanja da mi je potrebno.
Brojni načini na koje smo pozvani prakticirati svoju duhovnost kao kontemplativci u akciji nalaze se na rubu naše zone komfora. Izazov nepravde, služenje marginaliziranim skupinama u koje se ne uklapamo, odlasci na duhovne vikende, povjeravanje duhovniku te čak i bivanje u molitvi svakog dana, vjerojatno su iskustva na rubu svačije zone komfora kada ih prvi put iskusi. Tu je mjesto gdje se događa čarolija! Tu susrećemo Boga na nov način dozivajući Duha Svetoga u te neugodne prostore i vrijeme. Pozvani smo vjerovati ne samo da ćemo kroz njih proći, nego da će Bog pomaknuti taj rub naše zone komfora sve dok ne nestanu ograničenja kamo nas naša vjera može odvesti.
Koji je rub tvoje zone komfora? Tu je mjesto gdje si pozvan/a susresti Boga danas.
Korišteno s dopuštenjem. Autorska prava: Lisa Kelly.
Izvorno objavljeno na IgnatianSpirituality.com.
Prevela s engleskog i prilagodila J.Š.
Fotografija: Maksym Kaharlytskyi
