“Ovdje pripadaš.”
John je uspio ugurati ovu kratku potvrdu među nekoliko drugih izjava, tako da je umalo nisam zamijetio. On je jedan od starijih svećenika u zajednici kojoj sam se nedavno pridružio; ljubazan, suosjećajan čovjek koji je nedavno proslavio 70 godina pripadanja isusovačkom redu. Samo sam sjedio na kauču u knjižnici naše isusovačke zajednice, ubijajući vrijeme prelistavajući časopis, kada je on to izgovorio. Tek nakon što je John otišao, ta je rečenica zaokupila moju pažnju. Nakon što se to dogodilo, mir se spustio na mene, mir koji sam prepoznao kao Božji znak na djelu.
Milozvučna je to rečenica, “ovdje pripadaš”. Potvrda koju bi svatko bio sretan da može čuti. Ali za mene je značila nešto dublje. Ona je bila odgovor na moje molitve – Bog je preko ovog ljubaznog, mudrog isusovca potvrđivao da sam na pravom mjestu. Ništa što sam radio u tom trenutku nije mi odavalo da sam na mjestu gdje pripadam. Tek sam se preselio u novu zajednicu kako bih nastavio poslijediplomski studij nakon dugotrajnog studiranja filozofije. Studij filozofije davao mi je osjećaj da sam u nekom trenutku pogrešno odlučio. A samo u tom tjednu pojavile su se dvije mogućnosti koje sam oduševljeno prihvatio. Ukratko, osjećao sam da sam zapeo na mjestu, i pitao sam se trebam li biti ovdje. Molio sam Boga da pokaže da sam na mjestu gdje trebam biti ili da mi kaže da je vrijeme da krenem dalje. I mislim da je to upravo ono što je Bog učinio iz razloga što sam iskusio tzv. “sindrom varalice”. To je osjećaj neke osobe da je manje sposobna od onog što drugi o njoj misle i strepnja te osobe da će se saznati da je lažac. Često se osjećam kao varalica – okružen isusovcima koji su rektori sveučilišta, autori znanstvenih radova, umjetnici čiji su radovi postavljeni na mjestima koja su san turista da ih posjete, osobe koje su bivši nositelji istaknutih pozicija, te poznati pisci.
I stoga, kada sam čuo te riječi, “ovdje pripadaš”, bilo je nemoguće ne čuti ih kao odgovor na moju molitvu. Prijelaz iz zajednice u zajednicu zna biti težak. Nalazeći se u novoj zajednici i novom gradu, nije se teško osjećati nelagodno ili kao da nemam što ponuditi. Osjećam da stalno trebam podršku drugih, posebno članova zajednice, da bih obavio i najjednostavniji zadatak.
Najgore kod tog prijelaza je da osjećam da sam veliki dio vremena zadnjih nekoliko godina proveo čekajući. Čekao sam smisleni posao, čekao sam da prestane pandemija, čekao sam odgovore na elektroničke poruke i telefonske pozive, čekao na pozitivne odgovore za prijave na poslijediplomski studij, čekao da dobijem osjećaj da imam nešto za ponuditi. Više puta su prilike oko kojih sam bio ushićen nestale prije nego su i počele. To me je čekanje navelo na sumnju tratim li vrijeme kao isusovac ili sam pozvan na nešto drugo izvan Družbe Isusove. Stoga sam molio Boga da mi pokaže da pripadam ovdje.
Tako je rečenica “ovdje pripadaš” više od ljubazne fraze. Ona je bila odgovor na molitvu, a došla je od čovjeka koji je proveo više od dva puta duže nego što ja živim u ovoj družbi i koga sam neposredno prije prekinuo u kapelici, ušavši s buketom cvijeća za misu koja će se kasnije održati. On je tiho nastavio molitvu i činilo se da ga nisam uznemirio svojim ulaskom. U kasnijem egzamenu shvatio sam da je to bio trenutak zbog kojeg sam se zapitao postoji li veza između Johnove molitve i njegovih riječi upućenih meni. Bog djeluje u onima koji su poslušni Duhu.
Čvrsto vjerujem da Bog i danas djeluje u svijetu i komunicira s nama, pomažući nam kada nam je najpotrebnije. I čuo sam često Božji glas u svom vlastitom životu, samo nikad kao u filmovima: snop svjetla, duboki bariton s nebesa. Ono što želim reći nije da slušam glasove i pripisujem ih Bogu. Naprotiv, ono što želim reći je da Bog aktivno djeluje u mom životu i često sa mnom komunicira preko ljudi koji su oko mene.
Ljudi s kojima komuniciram na dnevnoj bazi često su dokaz Boga na djelu u mom životu, ali samo ako se sjetim pridati tome pozornost. Božji pozivi na neku aktivnost dolaze u obliku zamolbi ljudi koji traže pomoć. Božja pomoć može doći preko prijateljeve naizgled slučajne poruke. I ohrabrenje od Boga da jesam gdje trebam biti, može doći od svetog čovjeka koji mi daje usputni komentar u knjižnici zajednice.
Ignacije potiče isusovce da mole egzamen dva puta na dan. Egzamen je molitva koja nam pomaže razmotriti Božje djelovanje u našem životu. Da budem iskren, često propustim egzamen. Na kraju dana najmanje što želim je provesti vrijeme u molitvi. Moj se večernji egzamen često pretvori u nekoliko stvari na kojima sam zahvalan prije nego se skotrljam u krevet, misleći o stvarima koje moram sutra obaviti. Ipak, vremenom sam shvatio da je ta praksa prebiranja proteklih događaja, iako je obavljam loše, postala sastavnim dijelom mog života pomažući mi uvidjeti trenutke kada me Bog pohodi.
U Starom Zavjetu Mojsije traži da vidi Boga. Bog Mojsiju ispunjava želju, ali ga upozorava da čovjek ne može vidjeti Boga i ostati živ. Umjesto toga, Mojsije vidi Bogu leđa, nakon što Bog prođe. Život je prilično nalik tome. Rijetko vidim Boga u tom trenutku. Najčešće se to događa kasnije, kada razabirem događaje svog dana. Tada vidim da me Bog pohodio, da mi je samo natuknuo mogućnosti na koje sam pozvan i usmjeravajući me na pravi put.
Tako, zahvaljujući mom egzamenu, čak onom mom prosječnom, bio sam u mogućnosti shvatiti Boga u svom životu kada mi je John rekao: “ovdje pripadaš”. Bila je to potvrda isusovca koji je zasigurno vidio mnogo ljudi da ulaze i izlaze iz Družbe Isusove tijekom 70 godina koliko je bio u njoj, i to je bilo ono što sam trebao čuti dok sam sjedio na onom kauču. Kako sam proveo nekoliko trenutaka prebirući što sam upravo čuo, teško je bilo ne vidjeti leđa Boga, kako je odšetao dalje, ostavljajući me u osjećaju mira i nade da sam bio u biti točno ondje gdje sam trebao biti.
Brett Hellbling SJ
Preuzeto s dopuštenjem. Autorska prava: Brett Hellbling SJ.
Prvi put objavljeno na: www.thejesuitpost.org.
S engleskog prevela K.S.
Fotografija: Anastasiya Badun
