Formacija ignacijevskih suradnica i suradnika jest jedna pustolovina koju možemo pratiti u tri smjera: 1. vjera, 2. znanje, 3. zajednica. Ako se u prvom dijelu, vidjet ćemo, vežemo uz Riječ Božju u drugom su nam na raspolaganju crkveni dokumenti i humanistička literatura o sazrijevanju, a u trećem “predmet” su živi ljudi koji nas okružuju.
1. Vjera
Vjera znači osobni odnos s Bogom i prijateljstvo s njime. Vjera je pouzdanje u Boga na temelju iskustva koje, znamo, sv. Ignacije stječe vrlo radikalno. Ne samo da je ostavio svoje plemićko odijelo, nego ostavlja i posljednji novac kako bi se potpuno oslonio na Božju providnost. U ovaj prvi vidik pripada sve ono što obično zovemo duhovnost.
Vjerovati znači ići za Isusom. Poznat je izvještaj iz Markova evanđelja o ustanovljenju Dvanaestorice. Kad Isus stvara apostolski zbor, prvo poslanje koje im daje jest da budu s njime. Kad Ignacije kreće na svoje hodočašće onda želi, kao i sveci, ostaviti sve i krenuti za Isusom. Isus, Gospodin i živa osoba, jest formator. Ne samo da su tri tjedna, tri četvrtine Duhovnih vježbi građena na promatranju Isusova života, nego je u toj knjižici 50 brojeva (261–312) posvećena otajstvima Kristova života.
Ovaj prvi vidik formacije odgovara iskustvu apostola koji moraju otkriti i vlastitu nemoć i Kristovu moć. Učitelj nalaže: “Dajte im vi jesti” (Mt 14,16). Kad se okupilo nekoliko tisuća ljudi koji su, slušajući dugo poučavanje, ogladnjeli, Učitelj stavlja Filipa na kušnju i pita: Gdje da nabavimo hranu za sve ove (Iv 6,5). Isusovo djelovanje tiče se vrlo realnih stvari.
Apostolsko sazrijevanje u vjeri jest uočavanje potrebe. Apostoli imaju oko za mnoštvo okupljenih. To je prvi korak. Buđenje i osvještavanje ignacijevskog suradnika sastoji se u tome da uoči koji su zadaci i životna pitanja koja su pred njega stavljena.
Apostoli znaju svoje granice. Za dvjesta evanđeoskih denara može se tek nešto malo pribaviti. S dvjesta kuna u džepu ne mogu velike stvari poduzeti. To je drugi korak. Iskustvo vlastitih granica. Pet kruhova i dvije ribice jesu kao i onih pet povjerenih talenata. Što je to za tolike.
Međutim, to je u isti mah ono malo što zaista imamo, a spremni smo uložiti. To je treći i najvažniji korak. Formacija jest investicija. Poput siromašne udovice dajem sav svoj život u ruke Učiteljeve.
Apostoli su napokon svjedoci čudesnog blagoslova Gospodnjeg. Odjednom oni sami donose hranu okupljenima i svima bude dovoljno. Još je obilje preostalo (Mt 14,19–21). Ignacijevski suradnik formira se radeći kao dvorač, kao poslužitelj na gozbi Gospodnjoj.
Sv. Ignacije nipošto nije rođen u bezbožnoj ili ateističnoj obitelji. Ipak dosljedno govori o svojem obraćenju. I ignacijevski suradnik se izgrađuje tako da dolazi do osobne vjere koja doduše raste iz tradicije i poštuje ju, ali ne staje na običajima i predajama. Baklju vjere treba prenijeti dalje, treba osvojiti svijet za Krista. To međutim ne možemo učiniti tako da baklju vjere oprezno prihvatimo vršcima prstiju i predamo je dalje, držeći na odstojanju njezin plamen. Naša vlastita uljanica mora biti upaljena.
Ignacijevski se suradnik formira tako da prođe svoju Pamplonu. To je ono mjesto u životu gdje vlastita ambicija dolazi u punom svjetlu do izražaja, gdje se odlično pokaže naša nadarenost i snaga, ali se sve u isti mah ruši. Treba graditi kulu od karata i vidjeti kako se ruši. Čovjek u Evanđelju spremno iskazuje pred Isusom svu svoju ambiciju: “Poći ću za tobom kamo god ti pošao!” (Lk 9,57)
Tek nakon toga slijedi Manresa. Ignacije ostavlja sve i daje se u duhovno vježbanje. Nije to bez boli i odricanja, bilo je i pretjerivanja. Današnji se ignacijevski suradnik može zaputiti u duhovne vježbe pod vodstvom iskusnog voditelja. Ignacije svjedoči da je ono najbolje što nekome može ponuditi na ovom svijetu upravo obavljanje duhovnih vježbi.
Ulaženje u dubinu crkvenog života formacija je ignacijevskih suradnika. Ignacije odlazi u srce Crkve, u Rim, stavlja se Namjesniku Kristovu na raspolaganje, uz njega želi biti vezan. Sam se u razdoblju svoga obraćenja formira tako da pohađa svečane zajedničku molitvu u samostanima. Ignacijevski suradnik razvija se kao pravi vjernik. Redovito sudjeluje u euharistijskom slavlju i ide na pričest. Aktivira se prema mogućnosti u župnoj zajednici. Ide na ispovijed.
Osobitost ignacijevske baštine jest pronalaženje duhovnika s kojim će se suradnik redovito, npr. jedanput mjesečno, u osobnom susretu ispitati kakva ga nadahnuća prožimlju, što je postigao, a što nije.
Druga osobitost ignacijevske formacije jest meditacija. Pri tom nije riječ o napisanim tekstovima koji se obično moderno nazivaju meditacija, nego je riječ o vremenu koje u miru provodim s Gospodinom. Zapravo bez riječi. Uživam u njegovoj prisutnosti, kao što mi je drago biti blizu voljene osobe. Ili pak trpim s Njime, dok visi na križu ili posti u pustinji ili vapi u Getsemaniju. Rastresenosti pri tom dolaze i odlaze, ja ostajem. Misli dolaze i odlaze, a ja u dubini gledam i osjećam odakle su i kamo idu.
Ignacije važne odluke koje donosi natapa u molitvi. Znamo to iz njegova Duhovnog dnevnika. Prikazuje mise na tu nakanu, brižljivo prati nadahnuća i trag koji ostavljaju u njegovoj duši. I kad je donio odluku traži potvrdu od Boga.
U ovom prvom vidiku formacije ignacijevskih suradnika akcija se sastoji u redovitom sakramentalnom životu, a kontemplacija je promatranje Isusova života i osobna molitva.
2. Znanje
Drugi vidik formacije jest znanje. Prvi su Ignacijevi drugovi živjeli u uvjerenju da je Ignacijev životni put i njegovo iskustvo mjerodavno za sve koji žele ići njegovim putom. Upravo zahvaljujući pritisku prvih otaca imamo zapisanu tzv. Autobiografiju u kojoj Ignacije iznosi povijest svoga obraćenja. I ignacijevski suradnik u svojoj formaciji upoznaje glavne točke Ignacijeva života.
Poznata je Ignacijeva misao da u našoj poslušnosti Crkvi budemo spremni prihvatiti i stvari koje odmah ne razumijemo i čini nam se da je drugačije. Takav postupak ima međutim bitnu pretpostavku: moramo pratiti i znati što Crkva doista kaže. Ignacijevski suradnik postaje se tako da upoznajemo nauk Crkve, a ne zaustavljamo se na obrani svojih predodžbi i zamisli koje donosimo sa sobom. Dužnost nam je upoznavati crkvene dokumente. Danas su puno lakše dostupni preko interneta.
Ignacije u knjižici duhovnih vježbi donosi pravila za njegovanje osjećaja povezanosti s Crkvom. Ignacijevski se suradnik formira pazeći na subjekt. Smiješno je čuti kad kritički govorimo o Crkvi i pri tom se ponašamo kao da govorimo o nekom drugom. Jednako je pogrešno kad netko govori o nalozima i nakanama Crkve, a pri tom izriče svoje vlastite želje i tumačenja koje treba izreći u prvom, a ne u trećem licu. Osjećati s Crkvom za Ignacija je kao i za ignacijevskog suradnika zaštita i velika sloboda. Ignacijev put je jedan od putova kojim slijedimo Gospodina, a Crkva po obećanju Gospodnjem ostaje. U novoobjavljenoj knjizi o osnivanju Družbe Isusove pater Andre Ravier na kraju postavlja pitanje: A kad bi Družba Isusova nestala? I daje lakonski odgovor: “Pa neka! Crkva će i dalje ostati!”
Znamo da je Ignacije, i poslije mladenačke dobi, kao dio svog obraćenja prihvatio školovanje i studij. Na formaciju suradnika spada odgovorno i temeljito proučavanje vjerskih istina. Znamo također da je Ignacije za sastavljanje Konstitucija unaprijed tražio da se prouče priznata i prokušana redovnička pravila. S poštovanjem je zahvaćao iz predaje. Eklektik je koji uzima i usvaja ono odabrano. Tako i suradnik postaje onaj koji s poštovanjem upoznaje, odabire i prihvaća što je vrijedno. Znamo napokon da je Ignacije kao propis u Konstitucije zabilježio zahtjev da treba upoznati i uzeti u obzir vrijeme, prilike i napokon osobe o kojima je riječ. Formacija se sastoji u tome proučimo i dobro upoznamo svoje vrijeme i prilike u kojima živimo.
Ignacijevski suradnik postaje onaj tko otkriva i poznaje svoj glavni grijeh. U duhovnim vježbama sv. Ignacije predlaže i opisuje poseban ispit savjesti. Svakodnevno gledam pred Bogom na ono što je moja najveća slabost. Čuvena Generalna kongregacija definirala isusovca kao grešnika koji je pozvan. Formacija znači upoznavanje i liječenje vlastitih slabosti. Bez terapeutskog pristupa ostajemo nerealni vizionari. Otkriti da sam slab čovjek i spremno njegovati glinenu posudu u kojoj nosim veliko blago bitan je dio formacije. Tko gazi samog sebe, zasigurno će i druge gaziti.
U formaciji se razlikuju teološka tumačenja od zakonosti osjećajnog rasta i sazrijevanja koje je kadšto zapriječeno vlastitim mukama, dvostrukim motivacijama i pretrpljenim nepravednim postupcima. Vjera i psihologija nisu jedno te isto. Treba izbjeći reduciranje bogatog spleta emocionalnih zbivanja na jednostavne teološke poučke koji imaju drugi predmet i sadržaj. Zato je nužno posegnuti za zdravom literaturom o čovjekovu duševnom razvoju. Zbrke i zabune između ova dva područja treba se čuvati, a ono osobito lako nastaje jer su i vjerske istine i emocije doslovce nevidljive.
Velik zadatak formacije jest nadvladati opasnost skraćivanja i pojednostavljivanja. Kao Mojsije koji doživljava zvanje i ignacijevski suradnik preuzima dužnost da upozna tko je on sam, tko je Bog koji ga šalje i koja je to zajednica kojoj je poslan. Kao prorok Jona koji je nakon bijega i molitve konačno zašutio pred Bogom koji mu je otkrio svoje pravo lice, milosrdno i bogato dobrotom, tako i ignacijevski suradnik treba upoznati i zloću Ninive i svoju vlastitu zloću koja želi tuđe uništenje. Ilija će dvaput pred Bogom isticati svoju revnost, ali će na osjetan način doživjeti Božju blagost. Jeremija govori da je dijete, a njegova knjiga pripada u najopsežnije i najzahtijevnije u Bibliji. Cijeli je spektar ljudskog iskustva sažet u Svetom pismu i izvrsna je škola suradništva koje se ne može svesti na pojedine izdvojene krilatice.
U ovom drugom vidiku formacije akcija se sastoji u marljivu proučavanju aktualnosti u crkvi i u svijetu, a kontemplacija će biti strpljiva primjena Pravila za razlikovanje duhova (313–336) i Pravila za odlučivanje odnosno izbor (169–189) iz Duhovnih vježbi.
3. Zajednica
Treći vidik formacije za ignacijevsko suradništvo jest zajednica. Rastemo u otkrivanju Božjeg bića i korigiramo svoju sliku o Bogu koju o sebi nosimo. To pripada na prvi vidik formacije. Znamo, jedan je Bog, a mnoge slike o njemu mogu biti pohranjene u našim čuvstvima. Pa i slike o sucu, knjigovođi, tlačitelju i demonu… Pravu sliku o Bogu izgrađujemo uz Riječ Božju, uz Isusov život i živu Crkvu. Zadatak je međutim neizmjerno veći kad je riječ o bližnjima. Bližnjih je bezbroj. O svakome kroz iskustvo stvaramo sliku. Redovito ljude, već na prvu, smještamo u neke “pretince”. Treći vidik formacije jest stvaranje realne slike o ljudima s kojima surađujem. Za svaku osobu x o kojoj imam sliku y moram pročišćavati i popravljati sliku (tako da ona sve više prikazuje x). Predrasude ustupaju mjesto rasuđivanju. Moje mišljenje postaje moje poznavanje i moja ljubav. Kritika se pretvara u ono što po svom podrijetlu i jest prepoznavanje jakosti i slabosti radi poboljšanja.
“Prijatelji u Gospodinu” jest naziv koji definira prvu skupinu Ignacijevih suradnika. Omiljena je i predstavlja ovaj treći zadatak u formaciji. Naglasak na drugom dijelu sintagme “u Gospodinu” važan je, počiva na teologiji sv. Pavla i njegovu ustrajnom isticanju daje sve “u Kristu”. Odgovor je na Isusovo obećanje da će on ostati u nama i mi u njemu, i pripada u prvi vidik formacije. Ovdje, u našem trećem dijelu, bitan je onaj prvi dio tj. prijateljstvo. Samim time što netko ulazi u svjetsku ignacijevsku obitelj nipošto nije oslobođen zaduženja da traži prijatelje, da stječe povjerenje i njeguje prijateljstvo. Upoznati ljude oko sebe s kojima želiš surađivati jasan je zadatak. Treba otkriti koji su to ljudi na koje se ja mogu osloniti. S kime mogu provesti vrijeme, tko je pouzdan za obavljanje poslova.
Formacija se sastoji u tome da u kontaktima s bližnjim izbjegavam skupljanje gorčine. Za formaciju je potreban jasan način govora. Dalek je od manipuliranja kojim slatkim riječima pokušavam drugome nešto podmetnuti i navući ga na svoje. Dalek je i od bijega u pobožnost pri čemu se zadaci, pogreške i poslovi previđaju, mimoilaze i prepuštaju drugima. Bitna sastavnica formacije, napokon, jest osvrt, odnosno evaluacija. Ono što Ignacije propisuje za duhovnu vježbu, ono što je zlatna nit ispita savjesti vrijedi i za praktične pothvate. Onaj je posao ignacijevski koji, mimo vanjske procjene, povrh slave ili pokude, okupi sudionike da iz njega uberu duhovni plod za sebe.
Odgoj za suradništvo sastoji se u preuzimanju obveza. Osposobljavanje za to da se čovjek na nešto obveže, da donese odluku i ostane joj vjeran osnovica je zajedničkog života i rada. Vjernost se traži. Ignacije je znao spojiti karizmu i instituciju. Pretočio je iskustvo duhovnih vježbi u Konstitucije, pravni dokument koji sve do danas jamči izvorno nadahnuće isusovačkog djelovanja. U njih stavlja cjelovit pogled na čovjeka. Sve do smrtnog časa predviđena je pratnja i prisutnost bližnjih. Konstitucije predstavljaju primjenu mistike na pravne propise ili proširenje osobnog iskustva iz duhovnih vježbi na cijelu zajednicu. Ignacijevski suradnik se s jedne strane ispravno formira tako da gleda na cjelinu svoga života. Nisu to samo mladi, ili samo pripadnici neke struke, nego cijeli čovjek koji prolazi kroz razne životne faze. S druge strane formacija znači prihvaćanje pravnih normi i obveza bez kojih nema trajne zajednice.
Ignacije u drugom dijelu svoga puta od avanturista postaje administrativac, upravitelj. Hodočašćenje u Jeruzalem zamijenit će put od sobice do kapelice koje su smještene jedna uz drugu. Formacija igancijevskog suradnika zahtijeva doduše spremnost na zahtjevne pothvate, prihvaćanje novih svjetova, putovanja, ali jednako tako vodi do mudrosti koordiniranja. Velika je snaga Ignacija koji promišlja, piše, šalje. Današnje mogućnosti komunikacije su uznapredovale, pogotovu u brzini. Zajedništvo znači sudjelovanje u zajedničkom pothvatu. Napor u poduzimanju i radost u dovršavanju zbližuju i vežu.
U ovom trećem dijelu formacije akcija je ulazak u zajednicu, a kontemplacija je upoznavanje bližnjih.
U ovom trećem dijelu valja ispitati koliko je potrebno stvarati “nove brendove”. Nije li bolje namjerno izabrati jedno ime koje će odražavati stalnost i buditi povjerenje. Osobito mladi ljudi poistovjete se sa, po mogućnosti zvučnim imenom i rado će se okupiti i u većem broju. Dobro je kad bujaju karizme, ali nije dobra zbrka: križari, mepovci, kongreganisti, zekažeovci, vikendaši, vepedeovci, skacovci… Osnivanje novih institucija troši snage, a ne donosi rezultate.
Što mogu suradnici konkretno poduzeti? Potrebno je ulaganje u zakladu koja će omogućiti i podržavati zajedničke pothvate. Možda je došao čas da sami suradnici organiziraju i brinu se za jedan dom duhovnih vježbi gdje će se oni sami pod vodstvom patara formirati i gdje će omogućiti drugima da se susretnu s tim draguljem ignacijevske karizme.
Niko Bilić SJ
Fotografija: Hannah Busing
