Jedno, ali vrijedno – to je program za korizmu. Želimo li sa sv. Ignacijem krenuti u četrdeset dana priprave za Uskrs, moramo se spremiti na odvažne korake. Oni su jednostavni, ali zahtjevni i možda će tražiti od nas da čvrsto nastupimo čak i protiv vlastitih osjećaja.
Sv. Ignacije se u početcima duhovnoga puta odijelio od svega: odrekao se baštine i plemićke raskoši; čak je i svečano odijelo zamijenio sirotinjskim, pokorničkim plaštem. Evanđelje svjedoči da nisu samo apostoli, na Isusov poziv, ostavili sve i pošli za njim. I sam Krist Gospodin nakon krštenja odlazi u pustinju na četrdeset dana samoće, pokore i molitve. Zašto odricanje i odvajanje koristi životu u Duhu? Zašto su se kršćani od prvih vremena povlačili u osamu, bilo na neko vrijeme, bilo za cio život? Zato što »ne zasićuje i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari« (Duhovne vježbe, 2).
I naša radoznalost, i česti susreti, tjeskobno traženje novoga, obilno prikupljanje informacija o duhovnosti, pa i naša želja da svagda i svakome budemo na pomoć… – sve to može iscrpsti našu pozornost. Prikrivat ćemo najdublju prazninu u sebi, zagušiti čežnju i raspršiti se u površnosti; potrošiti se u “surfanju” po bezbrojnim “sajtovima” života. Samo čovjek koji stane i u miru promotri, raspoznat će i uvidjeti.
Zato Ignacije odmah u uvodu Duhovnih vježbi napominje i voditelju i onome koje obavlja vježbe da nije obilje važno, nego ona dragocjena pojedinost, malenkost, koja je kadra ispuniti dušu. Ne množina, nego dubina! Ustrajan pogled i strpljivo slušanje.
Cvijet koji neprestano i preko mjere širi svoje latice neće živjeti. Latice će otpasti i cvijet će uvenuti. Ako sam u duhovnomu životu kao plitak tanjur, malo ću imati na raspolaganju. Duhovno će se ulje razliti i ne će održati pravu temperaturu. Posuda pak, makar od krhke gline ili nježna stakla, ako je dovoljno duboka, moći će više primiti, dulje zadržati da ne ishlapi i čuvati toplinu. Kao dostojanstvena i privlačna vaza kojoj je otvor dovoljno malen da ne može tko i kako stigne po miloj volji grabiti. Cvijeće u njoj može stajati uspravno i na okupu, i neće presušiti.
U korizmi s velikom skrbi gledam na onaj najtajniji i najosjetljiviji savez koji je Bog sa mnom sklopio u potresnim trenutcima Isusove muke i proslave. Srce Kristovo toliko je na cijeni upravo zbog onih koji u svetomu trčanju do bitnoga nisu zastali na obilno ukrašenoj površini, nego ih zanima srž, jezgra; žele doći do srca.
Niko Bilić SJ
Fotografija: Ahna Ziegler
