Treba reći da smo danas svjesniji bogatstva urođeničkih naroda, osobito kad različite sile, bilo politički bilo kulturološki, nastoje potisnuti ih putem globalizacije, shvaćene kao “sfera”, odnosno globalizacije u kojoj se sve nastoji objediniti. Danas naša proročka odvažnost, naša svjesnost, treba se postaviti na stranu inkulturacije. Naša slika globalizacije ne bi treba biti “sfera”, nego više poliedar. Sviđa mi se geometrijski oblik poliedra, jer je jedan, ali ima različita lica. Izražava način koji se postiže jedinstvo očuvanjem identiteta naroda, osoba i kultura. To je bogatstvo koje danas trebamo pružiti u proces globalizacije, jer u suprotnom postaje jednolična i razarajuća.
U procesu globalizacije koja je jednolična i razarajuća, uništavaju se urođeničke kulture koje bi se zapravo trebale očuvati. I trebamo ih očuvati ispravnom hermeneutikom, koja nam olakšava zadaću. Ta hermeneutika nije ista koja je bila u vremenu kolonizacije. U tom vremenu hermeneutika je težila obraćenju naroda, proširenju Crkve… i na taj način nestala je i neovisnost urođenika. Bila je to centralizirajuća hermeneutika, gdje dominirajuća sila nameće svoju vjeru i svoju kulturu. Možemo razumjeti zašto su ljudi onog vremena tako razmišljali, ali danas nam je neophodno potrebna jedna potpuno različita hermeneutika. Moramo tumačiti stvari na drugačiji način, odnosno vrednujući svaki narod, kulturu, jezik. Upravo nam to treba pomoći u procesu inkulturacije koji je postao veoma značajan nakon II. vatikanskog sabora.
Želim se pozvati na pokušaje inkulturacije prisutne već od prvih dana misija. Pokušaji koji nastaju već u iskustvima poput onih Pavla s poganima. Sveti Duh vrlo mu je jasno pokazao da se Evanđelje mora inkulturirati među poganskim narodima. Ista stvar ponovila se i u vremenu misijskog širenja. Uzmimo samo u obzir primjerice iskustva Mattea Riccija i Roberta de Nobilija. Bili su pioniri, ali jedno dominantno poimanje rimskog centralizma zaustavilo je to iskustvo, prekinuvši ga. Zaustavilo je dijalog u kojem se kulture međusobno poštuju. I to se dogodilo jer su se društveni običaji tumačili religioznom hermeneutikom. Poštivanje mrtvih, primjerice, povezivalo se s idolatrijom. Tu hermeneutika ima ključnu ulogu. U ovom trenutku mislim da je to važno – s puno svjesnošću koju danas imamo s obzirom na urođenike – podržavati izražavanje, kulturu svih, i na isti način evangelizaciju koja dodiruje liturgiju i izražaje vjere. To prihvaća i Kongregacija za bogoštovlje.
papa Franjo u razgovoru s isusovcima okupljenima na 36. Generalnoj kongregaciji, 24. listopada 2016.
Fotografija: Christian Lue
