Gospin pjesnik
Ignacije de Loyola ostao je bez svoje majke Marine već u djetinjstvu. Magdalena de Araoz, žena drugog brata Martina, preuzela je brigu za njegov odgoj. Bilo mu je sedam godina kad je ta pobožna duša došla u njihovu obitelj. Na dan vjenčanja 11. rujna 1498. godine dobila je na poklon od kraljice Izabele sliku Marijina navještenja, koju je donijela sa sobom kao miraz i dala joj je sagraditi kapelicu – prvi Ignacijev dodir s otajstvom Marijina navještenja, koje će u kasnijem njegovu životu biti vrlo važno. U kućnoj kapelici štovala se inače slika Majke Boli. Odanost prema Majci Božjoj iz djetinjstva ponio je Ignacije u svoj život, pa čak i u godinama svoje obijesne mladosti pjevao je pjesme njoj na čast.
U tridesetoj godini života, ranjen od Francuza u obrani tvrđave Pamplone na Duhovski ponedjeljak 20. svinja 1521. godine, nalazi se ponovno u rodnom dvorcu Loyola na brizi i njezi svoje nevjeste Magdalene de Araoz. Željan viteških romana zatražio je da mu dadnu koji za čitanje. Kako u dvorcu nije bilo takve literature, nevjesta mu dade Kristov život Ludolfa Saksonskog i Cvijet svetaca Jakova da Vrazze. Čitajući te knjige, Ignacije se doživljava kao ratište na kojem se sukobljavaju dva svijeta i nemilosrdno otimaju za njega, novi iz sadržaja čitanih knjiga i stari iz sadržaja njegove prošlosti. U tim trenucima borbe i prvog duhovnog rasuđivanja zanosio se likom “izvjesne gospođe” koja je znala toliko ovladati njegovim srcem da je, kako sam pripovijeda, po tri do četiri sata neprekidno razmišljao što bi sve činio u njezinoj službi, o načinima kako da se nađe u njezinoj blizini, o riječima koje bi joj zborio i o podvizima koja bi njoj na čast izvodio. Povjesničari razbijaju glave koja je to gospođa mogla biti kojom se Ignacije tako oduševljavao i zaključuju da se radilo po svoj prilici o princezi Katalini, sestri cara Karla V. Sam Ignacije u svojoj Autobiografiji veli da nije pripadala “redovima običnog plemstva”, nije bila ni “grofica” ni “vojvotkinja”, već “osoba mnogo višeg stupnja od ovih.” U tom idealnom liku žene susreće se Ignacije prvi put s osnovnim načelom kasnije svoje duhovnosti, izraženim dinamičnim komparativom “magis – više”. možda se u toj ženi, koja nadilazi sve druge, nazire lik one koju će Ignacije kasnije nazivati “Našom Majkom i Gospođom” i koja će mu se tih milosnih dana na bolesničkoj postelji u rodnom dvorcu Loyola ukazati s djetetom Isusom. Sam piše o tom viđenju: “Jedne večeri, dok je bio budan (Ignacije govori o sebi u trećem licu!) jasno je vidio lik Naše Gospe sa svetim djetetom Isusom. Iz toga viđenja je kroz dugo vrijeme crpio vrlo veliku utjehu. U njemu se pojavila tako velika odvratnost prema njegovu prošlom životu, a posebno prema stvarima tijela, te mu se činilo da mu je iz duše nestalo svih predodžbi koje su u mu bile utisnute. Tako on od toga časa pa sve do kolovoza 1553., kada je ovo pisan, nije željama tijela nikada dao ni najmanji pristanka.” I tako će dnevni sni o idealnoj ženi iz bolesnih dana postati dnevna stvarnost njegova života. Odsada je Marija ta velika žena njegova srca. S najvećim poštovanjem ispisuje njezine riječi iz čitanih knjiga lijepim rukopisom i plavom tintom u bilježnicu svojih dojmova, koja će postati njegov “vade-mecum” na hodočasničkom putu.
Gospin hodočasnik
Nakon što mu se povratilo zdravlje i nakon promjene koja se zbila u njegovim dubinama, osjetio je da mu valja napustiti očinski dvorac i krenuti na put u Svetu Zemlju. Sa zahvalnošću kleči u kućnoj kapelici pred slikom Majke Boli; oprašta se od svojih ukućana i krajem veljače 1522. godine kreće na daleki put u Gospino svetište Montserrat. Na grudima nosi sliku Majke boli iz kućne kapelice – to je sve što je uzeo sa sobom od bogate očeve baštine. Na tom dugom putu od 600 km svraća se u Marijino proštenište Aranzazu, gdje pred Gospinom slikom provodi cijelu noć u molitvi “da prikupi snagu za svoj put:” Tu polaže i zavjet čistoće, kako će kasnije povjeriti jednom od prijatelja: “Kad je napustio svoj zavičaj da ide na Montserrat, bojao se da bi prije nego drugim manama ponovno mogao podleći grijehu tijela koji ga je ranije stajao mnogo borbe i poraza. I stoga je položio zavjet čistoće Našoj Gospi i molio ju da bi ga uzela pod svoju zaštitu i obranu.” Ostavio je dio novca za obnovu te Gospine slike i krenu dalje na put. Dok je jahao na mazgi sustigne ga neki Maur koji se upustio s njim u razgovor. Ignacije primjećuje da su raspravljali o djevičanstvu Blažene Djevice Marije. Maur je dopustio mogućnost djevičanstva prije poroda, ali nikako u porodu.
To ga je toliko ojačalo i dalo toliku snagu njegovoj vjeri da je često u sebi pomišljao: čak i kada ne bi bilo Svetog pisma da nas pouči u tim istinama, on bi bio spreman da za njih umre na temelju onoga što je vidio.
“Hodočasnik je (tako Ignacije naziva sam sebe u Autobiografiji) naveo brojne razloge, ali ga nije mogao pokolebati u njegovu uvjerenju.” Kako se nisu mogli složiti, Maur je odjurio naprijed, a Ignacije je zaostao razmišljajući dugo o neuspjeloj raspravi. Nezadovoljan zbog neuspjeha, ogorčen što je Mauru “dopustio da o Našoj Gospi govori onakve stvari”, pozvan da brani njezinu čast, lomio se u sebi ne znajući da li da pojuri za njim i uvjeri ga drugim argumentima: da ga zbode mačem ili ne. Neodlučan, prepustio je mazgi da riješi nedoumicu, ako krene seoskom cestom za Maurom, pronaći će ga i zbosti, ako proslijedi glavnom cestom, pustiti će ga na miru. ”Našem se Gospodinu svidjelo”, bilježi Ignacije, “da mazga nije skrenula na seoski cestu i tako je Maur zahvaljujući njoj ostao živ.”
Stigavši po svoj prilici najkasnije 21. ožujka 1522. godine na sveto brdo Montserrat, odluči odložiti svu svoju prošlost do nogu Crne Madone i zamoliti je da ga zaodjene odorom svoga Sina. Pismeno obavlja životnu ispovijed koja traje tri dana. Uoči Navještenja Blažene Djevice Marije provodi cijelu noć u molitvi stojeći ili klečeći pred njezinom slikom iz 12. stoljeća. Uredio je s ispovjednikom da samostan preuzme njegovu mazgu, “a da se njegov mač i bodež objese u crkvi na oltar Naše Gospe.” Svoje viteško odijelo već je poklonio nekom prosjaku. Pun dojmova napušta u zoru Montserrat da ih u nekoliko dna sredi i zapiše u svoju bilježnicu i da nakon toga iz Barcelone otputuje u Svetu Zemlju. Međutim, tih nekoliko dana proteglo se na 11 mjeseci. Bog sam zadržao ga je u svojoj školi, dajući mu prve duhovne vježbe. Proveo ga je kroz sve stadije duhovnog života: od radikalnog unutarnjeg čišćenja preko otvaranja očiju uma do gledanja Presveto Trojstva. Dok je jednom molio časoslov Blažene Djevice Marije, piše Ignacije u svojoj Autobiografiji, “bi mu um uzdignut iznad sebe tako da je vidio Presveto Trojstvo.” Gospa stoji, čini se, i na početku njegove trinitarne mistike. Bog je u to vrijeme s njim postupao kao učitelj s djetetom koje poučava; pokazao mu je način na koji je stvorio svijet i na koji je Isus nazočan u Oltarskom sakramentu. Unutarnjim očima gledao je dugo i u više navrata Kristovo čovještvo i Našu Gospu. “To ga je toliko ojačalo – ističe u svojoj Autobiografiji – i dalo toliku snagu njegovoj vjeri da je često u sebi pomišljao: čak i kada ne bi bilo Svetog pisma da nas pouči u tim istinama, on bi bio spreman da za njih umre na temelju onoga što je vidio.” Milosne dane Manrese Ignacije će prozvat kasnije svojom “Pracrkvom.” Uistinu što su Duhovi za prvu Crkvu, Damask za Pavla, gorući grm za Mojsija, to je Manresa za svetog Ignacija. Tu je primio više milosti i svjetla nego za vrijeme cijelog života; postao je novi čovjek koji Božjim očima gleda na svijet i povijest, i koji u svim stvarima i događajima traži i nalazi Boga.
Gospin sluga
Njegova dosadašnja individualna duhovnost mijenja se u stvaralačku, apostolsku. Da bi mogao što uspješnije apostolski djelovati daje se na studij u Barceloni, Alcali, Salamanci i Parizu, skupljajući prve drugove koje će voditi kroz istu školu kroz koju je Bog njega proveo. Postigavši titulu. “Magister filozofije” na Sorboni 14. ožujka 1534. godine, polaže sa šestoricom svojih ”prijatelja u Gospodinu” – kako je rado nazivao prve svoje drugove – na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza iste godine u njezinoj kapelici zavjete da će hodočastiti u Svetu Zemlju; ako pak za godinu dana ne bi mogli otputovati ili ne bi mogli u njoj ostati, stavit će se na raspolaganje Kristovu Namjesniku u Rimu. Zavjet u uključivao u sebi još i život u siromaštvu i pomaganje bližnjemu. I tako su na svetkovinu Velike Gospe udareni temelji budućoj Družbi Isusovoj. Marija je uvijek prisutna u odlučujućim trenucima Ignacijeva života. Zaređen za svećenika sa šestoricom svojih prijatelja od rapskog biskupa Vicenza Nigusantia, u Veneciji na blagdan Ivana Krstitelja 24. lipnja 1537. godine, u dobi od 46 godina, odlučio je da se godinu dana sprema na Mladu misu i da je rekne u Betlehemskoj štali. Budući da zbog mletačko-turskog rata nije bilo nikakvih izgleda da pođe s drugovima u Svetu Zemlju, uputili su se u Rim da se stave Papi na raspolaganja. Cijelo to vrijeme Ignacije moli “Našu Gospu da ga pridruži svome Sinu.” Došavši u La Stortu, sedamnaestak kilometara nadomak Rimu, osjetio je da Bog ispunjava njegovu molbu. U Autobiografiji spominje da je za vrijeme molitve u kapelici “doživio snažnu promjenu u svojoj duši i tako jasno vidio da ga je Bog Otac stavio uz Krista, svoga Sina, da se nije usudio posumnjati u to da ga je Bog Otac doista stavio uz svog Sina.” Čuo je i glas Oca Nebeskoga: “Bit ću vam milosti u Rimu.” Vidio je i Krista s križem na ramenima, a pokraj njega vječnoga Oca koji mu govori: “Hoću da uzmeš ovoga za svoga slugu”, a Isus ga uze riječima “Hoću da nam služiš.” Otad je gajio veliku pobožnost prema imenu Isusovu – primjećuje jedan od njegovih drugova – “i htio da se njegova zajednica prozove Družbom Isusovom.” Na početku te veličanstvene vizije, u kojoj se krije ime i program buduće Družbe Isusove: u vidljivoj Rimskoj crkvi pod zastavom križa Kristova služiti sve na veću slavu Božju, stoji djevica Marija, koju Ignacije godinu dana moli da ga stavi uz svog Sina i da im kao “siromah i nevrijedni sluga” služi.
U rimu stiže i blažen i trenutak na koji se Ignacije pripravljao godinu i pol dana: u svetoj Božićnoj noći 1538. godine govori svoju prvu misu u Gospinoj crkvi Maria Maggiore, na oltaru betlehemskih jaslica. Nakon što je Papa Pavao III. 27. rujna 1540. godine svečano potvrdio osnivanje Družbe Isusove i nakon što je Ignacije 19. travnja 1541. godine prihvatio izbor za njezina Vrhovnog poglavara, na kraju svog dugog hodočasničkog puta, na vrhuncu svog životnog djela, nalazi se Ignacije ponovno sa svojim drugovima do nogu Naše Gospe: u Bazilici sv. Pavla izvan zidina, na Gospinu oltaru, pred njezinom slikom od mozaika iz 13. stoljeća, polaže 22. travnja 1541. godine svečane zavjete. Radeći na Ustanovama svoje Družbe, do kraja svoga života čita mnoge mise pred slikom Gospe od puta iz 14. stoljeća i Svete obitelji iz 15. stoljeća i jamči i u Autobiografiji i u Dnevniku da je uz gledanje Presvetog Trojstva i Krista Gospodina vidio ponekad i “Našu Gospu koja je posredovala i potvrđivala” ono što je pisao.
Ignacije je bio duboko uvjeren da svaki čovjek, ponirući u svoje vlastite dubine, može otkriti volju Božju za se i za svoj život. Put do tog osobnog iskustva Boga pokazao je u Duhovnim vježbama koje je u Manresi primio kao Božji dar Crkvi. Na tom putu od četiri tjedna susrećemo Blaženu Djevicu Mariju u presudnim časovima i to uvijek kao posrednicu ili bolje rečeno “spojnicu” svjetova: u Prvom tjednu stoji između povijesti grijeha i povijesti milosti, u Drugom tjednu povezuje nebo i zemlju u času utjelovljenja, u Trećem povezuje svijet umiranja i uskrsnuća, a u Četvrtom tjednu ona je prva kojoj se ukazuje njezin uskrsnuli Sin Isus Krist.
Marija je odigrala presudnu ulogu i životu sv. Ignacija, a njezino je mjesto nenadomjestivo u životu svakog kršćanina.
Marko Matić SJ
Fotografija: Mateus Campos Felipe
