Govoreći kao General o duhovnoj obnovi Družbe na sastanku viših poglavara 1971., p. Pedro Arrupe SJ ističe: “Prvo pitanje koje nam se postavlja i koje nam se mora postavljati u svim etapama našeg isusovačkog života jest: Gdje smo u pogledu svoga iskustva Boga?” Podsjeća na sv. Ignacija koji traži od svakog isusovca: “Neka se brine najprije za Boga, a onda za ovaj svoj Institut koji je neki put do njega” (Formula). Uistinu, ono što je Hugo Rahner ustvrdio za Ignacija da je shvatljiv samo ako se promatra u dodiru s Bogom, to vrijedi i za p. Arrupea. Svjestan da se do takvog susreta s Bogom dolazi po osobnoj molitvi, podsjeća u spomenutom govoru da je potrebno “Neumorno dozivati isusovcima u pamet da ih samo njihovo zvanje, više nego ikakvo pravilo, ikakva kontrola obvezuje da se mole… Za Družbu je to kriterij vjernosti zvanju.” Podsjeća i poglavare na njihovu odgovornost i zahtjeva da sa svakim razgovaraju o njihovu molitvenom životu i da im pomognu naći vrijeme, sredstva i uvjete za molitvu po kojoj se Bog nalazi.
Susret s Bogom odrazit će se uvijek kao “priljubljivanje Kristu”, veli p. Arrupe. Upitan: Tko je za nj Isus Krist, odgovorio je: “Za mene je Isus Krist sve… On je bio i jest moj ideal od mog ulaska u Družbu Isusovu, bio i ostaje moj put, bio i još je uvijek moja snaga… Uklonite Krista iz moga života, i sve će se srušiti, kao tijelo kojem uzmete skelet, glavu i srce… Isus Krist je prijatelj za me, napose u euharistiji. ” Misa i molitva pred tabernakulom hrane moje misli i moje djelovanje. To Vam objašnjava zašto se ja tako jako čudim idejama nekih ljudi koji se udaljuju od mise i pričesti i hoće to još teološki opravdati. Htio bih vidjeti sv. Ignacija, kad bi čuo takvu glupost!”
Naš je cilj da postanemo ljudi koji, odgojeni kao Ignacije, u dugom i nikad završenom iskustvu Gospodina, stalno traže i osluškuju Gospodina i koji stječu stanoviti natprirodni instinkt gdje je On, a gdje ga nema.
Ljubav prema Kristu je osnovna oznaka našeg načina postupanja. “Naš je cilj da postanemo ljudi koji, odgojeni kao Ignacije, u dugom i nikad završenom iskustvu Gospodina, stalno traže i osluškuju Gospodina i koji stječu stanoviti natprirodni instinkt gdje je On, a gdje ga nema,” govorio je p. Arrupe u svom prvom velikom govoru, održanom pod naslovom “Naš način postupanja” na tečaju ignacijanske duhovnosti 1979.godine.
Odgojitelji se moraju truditi da se mladi isusovac egzistencijalno susretne s Kristom. P. Arrupe govori o osobnom odnosu, o egzistencijalnoj povezanosti, o dodiru s Kristom: Put do takvog susreta je intenzivni duhovni život, prije svega osobna, intenzivna molitva, onakva kakvu je Ignacije upućivao Mariji, da ga pridruži svome Sinu. Sam p. Arrupe je volio reći da je njegova trajna molitva za Družbu, “Da nas Marija pridruži svome Sinu.”
U posljednjem svom velikom govoru održanom na tečaju ignacijanske duhovnosti 1981. god. pod naslovom “Ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi” p. Arrupe ostavlja kao oporuku cijeloj Družbi nešto što je kao sjeme ponio iz svoje roditeljske kuće, a u Družbi kasnije razvijao, a to je štovanje Srca Isusova. Priznaje da je za vrijeme svog generalata iz pastoralnih razloga razmjerno malo govorio o toj temi, a sada potkraj života i generalata osjeća da to ne smije prešutjeti. “Ako želite moj savjet, nakon 53 godine života u Družbi i skoro 16 godina da sam joj Vrhovni poglavar, rekao bih vam da ima silna skrivena snaga u toj pobožnosti prema Srcu Kristovu. Svaki od nas treba da je otkrije za sebe – ako već to nije učinio – i tada, duboko ponirući u nju, neka je primjeni na svoj osobni život na bilo koji način mu to Gospodin nadahnuo ili podijelio. Tu je izvanredna milost što nam je Bog nuđa… Naš bi apostolat dobio novu snagu i mi bismo vidjeli njegove učinke vrlo brzo i u našim osobnim životima i u našim apostolskim djelatnostima.
Nemojmo upasti u preuzetnu napast da smatramo sebe iznad jedne pobožnosti koja je izražena u simbolu ili u njegovu grafičkom prikazivanju. Nemojmo se priključiti ‘mudrima i umnima ovoga svijeta’ od kojih Otac sakriva svoje istine i tajne, dok ih objavljuje onima koji jesu ili se čine ‘malenima’. Imajmo onu jednostavnost srca koja je prvi uvjet za duboko obraćenje: ‘Ako ponovno ne postanete kao mala djeca…’ To su Kristove riječi – veli p. Arrupe -, a mi bismo ih mogli prevesti na ovaj način: ‘Ako želite, kao pojedinci i kao Družba, ući u blaga Kraljevstva te ga pomoći izgrađivati izvanrednom uspješnošću, učinite se kao oni siromasi kojima želite služiti. Vi tako često ponavljate govoreći da su Vas siromasi naučili više nego mnoge knjige; naučite, dakle, od njih ovu veoma jednostavnu zadaću: priznajte moju ljubav u mome Srcu”.
Tim riječima p. Arrupe završava svoju oporuku Družbi par mjeseci prije moždanog udara i prije oproštaja od aktivnog djelovanja. Povjerava Družbu Srcu Isusovu. To se može usporediti s Isusovom posljednjom željom iz oproštajnog govora: “Ostanite u mojoj ljubavi”. Nema ljepše oporuke. Blaženi koji to shvate i usvoje!
Marko Matić SJ
