Matteo Ricci bio je prije svega misionar, ali što znači misija?
Misija je riječ koja označava ono što Crkva oduvijek čini: navješćivati Radosnu Vijest u dinamici trojstvenoga poslanja. Trojstveno znači stvaranje, djelo ljubavi Boga Oca koji sve rađa ma gdje god bilo i gdje god se nalazilo; znači očitovanje Sina Božjega svijetu; znači posredovanje Božje nazočnosti u Duhu koji puše gdje hoće, a da ne znamo odakle dolazi i kamo ide i koji nema nikakvih granica.
Znakovita su nastojanja Crkve toliko koliko ostvaruju vezu između događaja Utjelovljenja i obećanja Kraljevstva Božjega. Misija znači dakle osobni i zajednički nastavak Utjelovljenja, znači probijanje puta otajstva Boga u društvu, cvjetanje Riječi u odnosima pa i u institucionalnim ustrojbama, u neprestnoj promjeni sadašnjice. Misija znači služiti, ozdravljati i pomirivati podijeljeno i ranjeno čovječanstvo. Misija se tiče svega svijeta jer ga Bog ljubi i za njega je kršćanska zajednica pozvana da mu bude sol i svjetlo. Radi se stoga o tome da se iznađu načini za objavljivanje vjere, odnosno: proučiti kako učiniti da se Evanđelje susretne s različitim kulturama i vjerama. Vjera se doista može živjeti samo dajući je.
Misija znači pomagati ljudima da rastu i nađu Boga u svemu
Kao dijete svojega vremena, Matteo Ricci bio je humanist, došao je sa Zapada. Humanističke i prirodne znanosti bile su susretište s kineskom kulturom i mjesto navještaja. No, nikad se nije dogodilo da naviješta Evanđelje iz funkcionalističkih ili taktičkih razloga zavodeći narod. Svijet je bio i jest mjesto Božje nazočnosti.
Humanističke i prirodne znanosti kao i tehnika samo su putovi preko kojih je moguće shvatiti Božje djelovanje u svijetu i u povijesti. Proučavanje umjetnosti i znanosti već je teologija jer je to promatranje i posvješćivanje Božje nazočnosti. To je, uostalom, i označnica misionarskoga isusovačkoga stila: pomoći ljudima da u svemu traže i nalaze Boga.
Ricci je omogućio da kršćanska poruka dopre u srce kineske kulture pokazujući univerzalnost te poruke: ona nije povlastica nijedne pa ni zapadne kulture.
[Crkva], poslana svim narodima svih vremena i svih mjesta, nije isključivo i nerazrješivo vezana ni uz koju rasu ili naciju, ni na bilo koji posebni stil življenja ili običaja bili oni stari ili novi.
Gaudium et Spes, br. 58.
Službenici Kristove misije (poslanja)
34. generalna kongregacija Družbe Isusove govori o isusovcima kao ‘službenicima Isusova poslanja’. Isusovac je misionar u svakoj svojoj djelatnosti i na svakom mjestu. Njegovo je djelovanje samo apostolsko djelovanje: on djeluje kao poslan. Isusovac je sjedinjen sa subraćom jer je ‘službenik Isusova poslanja’.
Hodočašće i rad ignacijevske su metafore koje ocrtavaju vidik prema kojemu se ravna razlučivanje o tome kako uvijek biti vjeran Bogu u službi Kraljevstvu. Prijatelji u Gospodinu – jedna je od odrednica subratstva u Družbi: ona se rađa iz osobnoga prijateljevanja s Isusom Kristom. Jedinstvo duša potom se živi sa svim ljudima. Laici su neophodni suradnici isusovačkoga poslanja. Kršćanska krepost gostoprimstva pomaže Družbi Isusovoj da se ponudi kao mjesto prihvaćanja svih onih koji su na putu.
Teologija kao davanje sebe na pomoć dušama
Inkulturacija vodi prema usavršavanju Božje slike u čovjeku. Ona svim kulturalnim vrijednostima nudi i samu mogućnost da bude u službi Evanđelja.
Ona pristaje uz neprestani dijalog između Božje Riječi i mnogostrukih načina kojima čovjek raspolaže da bi se izrekao. Krist i kršćani doista su obnovitelji kulture po ljubavi. Upravo se u ljubavi čovjek ostvaruje u svojoj autentičnosti: stvoren je na sliku Božju.
Uzor inkulturacije dopušta da se poslanje Crkve mijenja u sadašnjoj stvarnosti multikulturalnosti. Postaje potrebno izaći iz sebe da bi se u susretu s drugim mogao uvući u njega. Evanđeoski navještaj može se predlagati ne preko ekspanzionističkoga prozelitizma poput kolonijalizma, nego upravo putovima kulture i dijaloga.
Svijest da su pred nama sugovornici priznati u njihovu specifičnu dostojanstvu otklanja etnocentričku aroganciju koja drugoga promatra kao nazadnoga i koga valja razviti i ‘civilizirati’. Proučiti, upoznati, ljubiti kulturu drugoga da bi se pravo vrednovala i spasila, to je nužni svakodnevni zadatak. To je način inkulturacije koji oblikuje stav misionara. Primjer za to je Riječ koja se ‘ispraznila’ (kenosi) utjelovivši se kao čovjek.
To je jedan dio teologije koja je u dnu darivanja sebe za pomoć dušama. Duhovne vježbe sv. Ignacija Matteo Rici nedvojbeno je kao svaki isusovac nosio u srcu razmišljajući o njima, a one ovim riječima pozivaju da se promatra Utjelovljenje Riječi Božje: Promatrati kako tri Božanske Osobe gledaju površinu cijele kugle zemaljske, punu ljudi, i kako Presveto Trojstvo, videći da su svi silazili u pakao, u svojoj vječnosti odlučuje da Druga Osoba postane čovjekom te da spasi ljudski rod, i kako, kad se ispunilo vrijeme, šalje k našoj Gospi anđela Gabrijela. (DV, br. 101-109)
Ignacijevski tekst nastavlja ovim karakterističnim stilom, tek prividno naivnim, da uistinu želi pomoći onome tko ‘se vježba’ da svoja ‘nutarnja osjetila’ – um, maštu, srce – usredotoči na povijesnu konkretnu stvarnost života ljudi, ali pod posebnim vidikom: da na neki način usvoji Božji pogled koji ljudsku povijest očitava iznutra, unutar samoga življenoga života sa svojom dramatikom i sa svojom potrebom za spasenjem. Taj je pogled ujedno i slušanje, te početak svakog dijaloga. To je pogled ljubavi koja se izlijeva u poslanje Sina, odnosno u Utjelovljenje.
Ignacijevo promatranje odmah izvodi zaključak: dvaput ističe da je to trenutak da se moli za milost ‘da intimno upoznam…, slijedim i nasljedujem našega Gospodina’, ljubeći ga i slijedeći ‘kao da se sada utjelovio’. Time se želi reći: usvojiti njegov način promatranja čovjeka i približavanja njemu.
Adolfo Nicolás SJ, iz predavanja “Matteo Ricci: Prijateljstvo kao misionarski stil”
