Što možemo naučiti od sv. Ignacija?

“Revnovao sam veoma gorljivo za Gospodina nad vojskama” je ispovijest proroka Ilije koja se može u potpunosti primijeniti i na život sv. Ignacija.

Još za njegovog života u “svijetu” osjećao je u sebi ono što je u svakom čovjeku prisutno, ona božanska iskra koja ga podsjeća da je rođen za velike stvari. Svaki je čovjek rođen za nešto više, samo što to netko ili nikada ne otkrije ili za to ne mari. Ignacije je te težnje za višim oduvijek bio svjestan.

On je u skladu sa svojim staležom želio biti najbolji kraljev vitez, vojnik koji će biti najvještiji u rukovanju oružjem, želio je biti najbolji kavalir u odnosu prema ženama, a posebno prema izabranoj gospođi u čijoj će službi činiti velika djela. Kod obrane Pamplone protiv daleko nadmoćnijeg francuskog neprijatelja pokazao je najveću hrabrost, samo zahvaljujući njemu se malobrojna španjolska posada nije predala.

Ignacijevo obraćenje

Nakon svoga obraćenja će shvatiti da je njegova revnost išla u krivom pravcu. Nije on bio nikakav veliki grešnik, pokvarenjak, bezbožac ili agnostik, već čovjek koji je živio svoju vjeru kao i većina ljudi onoga vremena, što nam dokazuje i njegova ispovijed pred bitku za Pamplonu jednome od drugova jer svećenika ondje nije bilo. No bilo mu je potrebno obraćenje, promjena od “tašte želje za vlastitom slavom» u geslo koje će ostaviti svojim duhovnim sinovima: «sve na veću slavu Božju”.

Možemo u njegovu životu uočiti sličnosti sa sv. Pavlom, slična revnost kod Ignacija za slavu kralja i svoje domovine, kod Pavla revnost za otačkim predajama. Pavla je na njegovom putu oborila svjetlost s neba, Ignacija topovska kugla. Nakon što ih je Gospodin tako zaustavio i jedan i drugi su se pitali “Gospodine, što mi je činiti”?

Otkrivanje volje Božje za Ignacija je trajalo čitav život, a počelo na njegovoj bolesničkoj postelji dok se u rodnom dvorcu oporavljao od zadobivenih rana. Pri tome su mu pomogle pobožne knjige i djela svetaca o kojima je čitao. Ipak ga nisu napuštala ni prijašnja razmišljanja o junačkim viteškim djelima. No osjećao je veću utjehu dok je sebe vidio kako čini djela koja su činili npr. sv. Franjo ili Dominik. Čvrsto je bio uvjeren da treba poći tim putem, no trebat će proći Božju školu u kojoj je, kako sam navodi u svojoj autobiografiji, “Gospodin postupao s njim kao s malim đačićem” jer je u duhovnome životu unatoč svojim velikim željama i revnosti bio početnik, samo je svojoj revnosti promijenio predznak. Tako mu se činilo da bi bilo dobro i Bogu ugodno probosti Maura za kojega je zaključio da je uvrijedio njegovu novu Gospu BDM u čiju se službu sada stavio, no Gospodin ga je nadahnuo da na raskršću svojoj mazgi prepusti odluku, a ona je nastavila ravno svojim putem, pa je Maur bio spašen.

Potraga za Božjom voljom

Tražeći volju Božju shvatio je obavljajući svoje prve duhovne vježbe da se duhovni život ne sastoji u pretjeranosti postom, iscrpljivanju i neurednom vanjskom izgledu. U hodočašću u Svetu zemlju i želji da obraća muslimane ispriječila mu se Crkva preko franjevaca koji su ga poslali kući; opet se pokorio volji Božjoj.

Odlučio je u zrelim godinama poći na studij, odabrao najbolje sveučilište, ono u Parizu. Kako je vrlo rano shvatio da njegov život i njegovo duhovno iskustvo ne pripada samo njemu, prenosio je ono što je doživio na drugove s kojima je studirao i okupio oko sebe prvu “companiju”, skupinu kojoj je on bio duhovni vođa. Neprestano je ponavljao Gospodinu svoje prvotno pitanje “što mi je činiti?” Opet se vraćao na prvotnu misao da zajedno pođu na hodočašće u Svetu zemlju i ondje ostanu. No Gospodinu se svidjelo drukčije. Zbog mletačko-turskog rata putovanje nije bilo moguće, pa se družina već zaređenih svećenika prema zavjetu predala na raspolaganje papi. Nije Ignacije imao nikakve strateške i menadžerske planove, pa ni planove o osnivanju novoga reda. Kroz molitvu i traženje volje Božje došli su do zaključka da ostanu povezani preko zavjeta poslušnosti i onda kada budu raspršeni po svijetu u službi Crkve. Tako su se pojavili novi, za ono vrijeme čudni redovnici: bez stalnih samostana, bez posebnog odijela, bez molitvenog kora i stalnih zajednica, a ipak jedno apostolsko tijelo kojemu je apostolat svaki posao za očuvanje i obranu vjere, a polje rada čitav svijet.

Ignacije sam nije bio ni veliki učenjak niti veliki propovjednik, nema nijednog posvjedočenog čuda za njegova života. Bio je veliki mistik, uronjen potpuno u Boga, ali je svoja mistična iskustva, osim onoga što imamo u autobiografiji i njegovom dnevniku, uglavnom zadržavao za sebe. Posvetio se najvećim dijelom svakodnevnim poslovima vođenja Družbe: ovaj subrat onamo, onaj tamo, odgovarao na molbe biskupa i kraljeva da im nekoga šalje, vodio brigu za subraću i pisao im pisma, ništa spektakularno, obična svakodnevnica prvog generala D.I. Čak i njegova smrt se ne uklapa u stereotipe velikih svetaca i osnivača redova. Nije umro okružen subraćom dajući im posljednji nagovor i blagoslov, čak je umro i bez papinskog blagoslova, iako je rekao svome tajniku da je pri kraju i neka ide u Vatikan po papinski blagoslov, no Polancu se učinilo da Ignacije i ne izgleda tako loše, pa je pitao može li blagoslov pričekati do sutra jer je trebao tu večer i noć dovršiti pisma za subraću u Indiji da bi stigla na vrijeme na brod koji je ujutro trebao otploviti. Ignacije je rekao: “Učinite kako smatrate da je najbolje.” Tu noć je umro.

Ništa zato Ignacije nije manji jer je bio uvjeren:
tražio je, našao i činio volju Božju;
Bog Otac ga je pridružio svome Sinu,
a Družba Isusova je djelo Božje,
on će je jedini voditi i sačuvati
a svrha njezina  postojanja je
slava Božja i spasenje duša.