Ignacijevska nenavezanost je sposobnost otpustiti ono što ne doprinosi rastu ljubavi prema Bogu ili drugima – pritom zalažući se za ono što istome doprinosi.
Često razmišljamo o slobodi kao slobodi od tuđeg uplitanja, ali sveti Ignacije je drugačije doživljavao slobodu. Za njega je ljudska sloboda sloboda rasti u odnosu s Bogom i sudjelovati u Božjem otkupiteljskom djelovanju. To zahtijeva unutarnju slobodu ili ono što je Ignacije nazvao “nenavezanost”. Biti nenavezan znači biti dovoljno slobodan od stvari, ljudi ili iskustava kako bismo ih mogli ili primiti ili ostaviti, ovisno o tome pomažu li nam “slaviti, pobožnost i služiti Bogu” (Duhovne vježbe 23). Drugim riječima, to je sposobnost da pustim ono što mi ne pomaže voljeti Boga ili druge – dok se angažiram oko onoga što pomaže.
Nenavezanost ne znači nebrigu. Netko može biti nenavezan, a ipak duboko angažiran. Zapravo, budući da je Bog ljubav i Božje se otkupiteljsko djelo odvija kroz ljubav, ne možemo biti nenavezani u ignacijevskom smislu bez ljubavi, i to velike. Svaki puta kada sam ponovno postala majkom, zaljubila sam se u svoju bebu, i zbog toga sam zadivljena što sam podarena njenim postojanjem. Kada duboko ponirem u ljepotu sunčeve zrake što svjetluca na morskim valovima, često osjećam divljenje i zahvalnost. Zahvalna sam na radosti koju mi donosi prijateljstvo u molitvi i međusobnom uvažavanju. Ali nenavezanost znači da, i kad dijete odraste, prijatelj se odseli ili se na moru naoblači, i dalje mogu pronaći načine kako voljeti Boga i ljude.
To nije uvijek jednostavno. Često skrenem s puta. Ignacije preprekama smatra navezanost na bogatstvo, zdravlje, dug život i status. U posljednje vrijeme zapažam kako si pričama koje sami sebi pričamo možemo jako ograničiti slobodu. Na primjer, razmislimo koliko često pomislimo: “Da samo ne patim od ove bolesti (ili da sam dobio povišicu, ili pomirio se s tom osobom, ili …), bio bih sretan.”
No, kada je posljednji put netko među nama rekao: “Tako sam sretan što nikada nisam imao rak” ili “Budući da sam zahvalan što imam stalan posao, više se nikada neću žaliti na kolege”? Takvu bismo zahvalnost vjerojatno trebali njegovati. Kao što je jednom naglasio moj duhovni pratitelj, sve je dar. Ništa i nitko nam ne pripada. Svaka voljena osoba i svako dobro djelo pripadaju Bogu, pa tako i ja. Shvatimo li to i prihvatimo, možemo se približiti predivnom stanju slobode – čak i ako se katkad tomu opiremo!
Ali pretpostavljam da samo zahvalnošću ipak nećemo moći potpuno doprijeti do ignacijevske nenavezanosti. Za mene gotovo uvijek iz spoznaje da me Bog voli, kao neponovljivo, jedinstveno stvorenje, proizlazi osjećaj slobode. Ta temeljna svijest da smo voljeni omogućuje nam dvije stvari. Prvo, uviđam da vrijedim bez obzira na bilo koje stvari ili ljude na svijetu, koji su prisutni ili odsutni u mom životu. Bog me voli takvu kakva jesam – sa svim mojim talentima, hirovima i nedostacima. Ja sam Bogu dovoljna, i Bog je dovoljan meni. Drugo, kada se Božja ljubav nalazi u samoj srži mog identiteta, tada mi je potpuno jasno da i ja imam sposobnost voljeti, bez obzira kamo me život odveo.
Kada smo utemeljeni na Božjoj ljubavi, tada možemo voljeti bez obzira cvjetaju li naši odnosi ili smo tužni. Možemo voljeti u zdravlju i u bolesti. Uvijek možemo odlučiti voljeti, jer ljubav ne započinjemo sami, već uvijek u prijateljstvu s Bogom, koji stalno želi stvoriti nešto novo i dobro. Božja ljubav i prijateljstvo temelj su nenavezanosti.
Marina Berzins McCoy
Koristi se uz dopuštenje. Autorska prava: Marina Berzins McCoy.
Prvi put objavljeno na IgnatianSpirituality.com, Ignatian Indifference
s engleskog prevela S.V.
Fotografija: Christopher Windus
