Proslava godine sv. Ignacija 2021./22. priziva u sjećanje zadnju godinu sv. Ignacija koja se obilježavala 1990./91. Sjećam se predavanja koje je na seminaru u Milltown Institutu Teologije i Filozofije u Dublinu održao Philip Sheldrake na temu “Duhovnih vježbi” sv. Ignacija Lojolskog. Bilo mi je otkriće čuti da, dok je Ignacije imao iskustva koja su ga dovela do pisanja Vježbi i kada je potom poveo druge na isto putovanje, nije bio svećenik: a oni koje je isprva pratio u Duhovnim vježbama su većinom bili laici. Ne sjećam se da sam ovo čuo kao isusovački novak i skolastik u kasnim 1960-ima i ranim 70-ima. Ako je to bilo rečeno, onda nisam primijetio. Nekoliko mjeseci nakon seminara, ja osobno (više od desetljeća nakon svog izlaska iz Družbe i sada oženjen) prolazim Duhovne vježbe u svakodnevici.
Izvor i sadržaj
Ignacijeva izvorna nakana je bila da osoba koja prolazi Vježbe (vježbenik) bude u pratnji pratitelja kroz 30-dnevno iskustvo vježbi, na jednak način kako je sam Ignacije pratio svoje prve članove Družbe i kako sam ja prvi put iskusio Vježbe kao isusovački novak.
Za čitatelje kojima vježbe nisu poznate, ovdje ću uvrstiti kratki sažetak. Duhovne vježbe nisu strogo gledano knjiga koju treba čitati. To je zapravo uputa za osobu koja prati vježbenika na putu duhovnih vježbi. Za vježbenika su Vježbe iskustvo koje ih provodi kroz četiri “tjedna”, odnosno faze meditativnih i kontemplativnih vježbi. Nakon nekog vremena pripreme i razmatranja “Načela i temelja” (Ignacijev sažetak svrhe za koju smo stvoreni), vježbenik prolazi prvi Tjedan u kojemu se materijal odnosi na grijeh i grešnost, u kontekstu Božjeg milosrđa. S produbljenom sviješću o ovoj milosti, vježbenik je pozvan odgovoriti na Božji poziv da slijedi Isusa Krista u drugom Tjednu. Ova faza je usredotočena većinom na molitvu uz scene vezane za Isusov život na zemlji, od začeća do malo prije muke i smrti. Također uključuje priliku da se napravi ono što Ignacije naziva “opredjeljenje” tj, da se vježbenik odluči slijediti Isusa na nov način, ili produbiti odluku koju je već donio. U trećem Tjednu vježbenik je pozvan trpjeti s trpećim Kristom kroz događaje muke i u četvrtom Tjednu radovati se u radosti uskrslog Krista pomoću ukazanja nakon Uskrsnuća. U zadnjoj “Kontemplaciji da se postigne ljubav”, vježbenik je pozvan iskusiti Božje prisustvo i aktivnost u svemu što je Bog stvorio, uključujući vježbenikov vlastiti život.
Put Vježbi je različito opisan kao škola kontemplativne molitve ili kao put učenja razlučivanju Božje volje u različitim okolnostima.
Devetnaesta napomena i kasniji razvoj
U tekstu je Ignacije dopustio obavljane vježbi na alternativni način za one koji ne mogu izdvojiti 30 dana za to iskustvo. Ovo se često naziva “Devetnaesta napomena”, što podrazumijeva nastavljanje s vlastitom svakodnevicom i obavezama dok se određena količina vremena odvaja za Vježbe. Ovo će produljiti iskustvo na period od nekoliko mjeseci. Prakticiranje devetnaeste napomene se nastavilo do kraja 16. stoljeća.
Nakon toga nema kasnijeg spomena ovog načina prolaženja Vježbi u obilnim isusovačkim zapisima do 1960-ih. Vjerojatno objašnjenje za to je rođenje i procvat “kuća za duhovne obnove” na početku 17. stoljeća, koje su postepeno nametale određen način davanja Vježbi. Grupne vježbe s nagovorima i “pučke misije” su postale preferirani oblici za sudjelovanje u Vježbama u 20. stoljeću u isusovačkim kućama za obnovu diljem svijeta, uključujući u Irskoj i u župnim misijama.
Poslije Drugog vatikanskog koncila
Jedan od plodova Drugog vatikanskog koncila bila je obnova religioznog života, osobito povratak izvornim inspiracijama osnivača redova i kongregacija. Tako su isusovci u Belgiji, Kanadi i Francuskoj, istovremeno i bez znanja da drugi to čine, počeli istraživati primjene Devetnaeste napomene odnosno, kako su postale sve šire poznate Duhovne vježbe u svakodnevici.
Početkom 1980-ih su se Vježbe u svakodnevici nudile i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Irskoj. U članku u The Way Supplement iz 1984., Brian Grogan, SJ, razlikuje devetnaestu napomenu i Vježbe u svakodnevici te Vježbe u svakodnevici opisuje kao adaptaciju devetnaeste napomene na suvremenu situaciju, koja je različita onoj iz Ignacijevog doba. Zaključuje prijedlogom da bi se Ignacije mogao obratiti onima koji su sada uključeni u ovu službu sljedećim riječima: “Ne budite opsjednuti samo jednom metodom davanja vježbi. Naučite njihove unutarnje dinamike. Budite spremni i sposobni prilagoditi se njima.”
Vrlo je korisno da vođa duhovnih vježbi – ne želeći da ispituje i da zna misli i grijehe svoga egzercitanta – ipak bude vjerno obaviješten o raznim pokretima i mislima što ih različiti duhovi probuđuju u njemu, kako bi mu, prema većem ili manjem napretku, mogao pružiti neke posebne vježbe koje su prikladne za to i odgovaraju potrebama duše u takvu stanju.
(17) Sedamnaesta napomena
Ovakve duhovne vježbe moraju se prilagoditi stanju i raspoloženju onih koji ih žele obaviti, tj. njihovoj dobi, obrazovanosti i naravi, tako da se neuku čovjeku i čovjeku neznatne sposobnosti shvaćanja ne daju stvari kojih ne bi mogao pravo shvatiti i njima se okoristiti. Isto tako, prema stupnju koji netko želi postići neka se svakom dade ono što je najprikladnije da ga pomogne i unaprijedi.
(18) Osamnaesta napomena
Iako su duhovne vježbe u šutnji namijenjene onima koji ih ne mogu pohađati punih 30 dana, ipak zahtijevaju određenu predanost. Od sudionika se očekuje da imaju neko prijašnje iskustvo duhovnog praćenja, kraće vođene obnove i redovitu molitvu. Od njih se također očekuje da ispune detaljan obrazac za prijavu, nakon čega slijedi intervju, prije nego što im se dodijeli njihov osobni pratitelj, koji može biti muško ili žensko, laik ili posvećena osoba, i tko može i ne mora biti isusovac. Sastanci s pratiteljem mogu biti na tjednoj bazi ili dvotjednoj. U međuvremenu, vježbenik se obvezuje na otprilike sat vremena molitve i razmatranja dnevno. Duhovne vježbe u svakodnevici traju devet mjeseci ili više, ovisno o tempu kojim se osoba kreće kroz materijal pod vodstvom Duha Svetoga i njegovog pratitelja. Svakih nekoliko mjeseci se održava sastanak supervizije, kada vježbenik može susresti druge vježbenike da podijele iskustvo u molitvenoj atmosferi solidarnosti. Širok raspon ljudi je prošao Duhovne vježbe u svakodnevici posljednjih godina. To uključuje domaćice, redovnice, dijecezanske svećenike, predavače i učitelje, zdravstvenog djelatnika, tajnika. Broj polaznika je varirao od 30 do preko 70 godišnje.
Što se tiče mnogih drugih aktivnosti, pandemija Covida 19 je potaknula na premišljanje o tome kako provoditi duhovne vježbe u svakodnevici. Srećom je bilo moguće nastaviti rad bez prekidanja, pomoću Skypea, Zooma i čak povremeno telefona. Grupni sastanci, s vježbenicima i pratiteljima, su se odvijali preko Zooma. Sveukupno, dok svi uključeni iščekuju vrijeme kada ćemo se opet susretati uživo, postoji suglasnost da su ovi alternativni načini dobro poslužili procesu i da mogu nastaviti biti opcija u budućnosti. Iako su sudionici možda bili zabrinuti, bili su ugodno iznenađeni. Duh prilagodbe pokrenut primjerom sv. Ignacija se očituje na načine na koje ga nismo mogli predvidjeti.
Eoin Garret
Preuzeto s www.jesuit.ie
S engleskog prevela M.P.
Fotografija: Kelly Sikkema
