Svakih nekoliko godina moja obitelj posjećuje predstavu “Božićne pjesme” (Christmas Carol) u našem regionalnom kazalištu, kao dio proslave Božića. Velika plesna zabava u Fezziwigsima i snijegom prekrivene izmišljene viktorijanske ulice dočaravale su romantične snove o prošlim Božićima. Tiny Timova “Neka nas Bog sve blagoslovi (God bless us everyone)” signalizirala bi da se naša obiteljska okupljanja brzo približavaju. Da održim običaj, nakon Dana zahvalnosti, išuljao sam se pogledati tu predstavu u izvedbi glumca Jeffersona Maysa. Pomalo sam s osjećajem krivnje uživao u prilici da se što prije prepustim omiljenom božićnom ozračju. Rekao sam si, “nema ništa loše u tome da si priuštim malo Božića u ovo adventsko doba.”
Na moje iznenađenje otkrio sam da je ova izvedba “Božićne pjesme” savršena za advent. Lišena svojih raskošnih svečanih okupljanja i neobičnih gradskih scenografija, solo izvedba poziva gledatelja da pomno prati svaku pripovjedačevu riječ. Ušao sam u um Ebenezera Scroogea kao nikada prije. Teme predstave nisu umanjene velikim glumačkim imenima i pretjeranim blagdanskim veseljem (u kojima obično uživam). Dvije ideje zasjale su poput sjajne zvijezde, oživljavajući moju molitvu ovog prosinca.
Prvo, advent je vrijeme za pogled unaprijed i unatrag. Kada duh tek nadolazećeg Božića napusti Scroogea on kaže da će se uvijek sjećati prošlih, sadašnjih i budućih Božića. U došašću to čine i katolici. Prisjećamo se događaja kada je Bog uzeo naše ljudsko tijelo. Ali također se radujemo kada će Krist opet doći. Došašće podrazumijeva i iščekivanje nadolazećeg Kristova lica kao i zamišljanje povijesnog Isusa.
Scrooge me naučio da je jednako važno gledati i sadašnjost. Ako zanemarim sadašnjost ne uviđam puteve kojima Bog trenutno vodi svijet. Dok sam se vraćao kući iz kazališta divio sam se LED pahuljama, svijećama i drveću kojima je ukrašena Fordhamska cesta. Prisjetio sam se svih adventa iz svoje prošlosti i osjetio i vlastito božićno uzbuđenje. Razmišljao sam s koliko je nestrpljenja skladatelj klasičnih pjesama kao što je “O Come O Come Emmanuel” morao čekati Krista da napiše tako bezvremenske tekstove. Za mene je ovo iščekivanje Boga već bilo Božje prisustvo u svijetu. Ta žudnja za našim Spasiteljem znak je da je Spasitelj na neki način već među nama.
Moja je molitva pronašla Boga prisutnog u ovom došašću i na druge načine. Vidim Duha na djelu na prekrasnim adventskim koncertima na svom sveučilištu Fordham i u svojoj župi. Djela milosrđa u ovo doba godine, poput podjele hrane i darivanja jelki, odražavaju Božju velikodušnost. Doista, pogled u sadašnjost otkriva Božić koji traje i beskrajno utjelovljenje Boga u našem svijetu. Međutim, ovo gledište također otkriva goruće izazove, poput načina na koji Duh božićnih poklona naglašava siromaštvo i neznanje. To me je ovog adventa naučilo još nečemu.
Drugo, došašće je vrijeme pokore. Ne mogu zaboraviti kako Scrooge ispravlja svoje pogreške kako se predstava primiče svome kraju. Udvostručuje plaću Bobu Cratchitu, kupuje za nagradu gusku i miri se sa svojim nećakom. Bivši škrtac čak postaje drugi otac Tiny Timu. Scrooge tek nakon što je to učinio može ući u radost božićnog slavlja. Bez ispravljanja štete, bio bi samo nepoželjna sablast na Božićnoj proslavi kod Cratchitovih ili bi nastavio biti predmet šale na okupljanju svog nećaka Freda. Umjesto toga, njegovo pomirenje obnavlja odnose i radost prevladava.
Isto tako smo, kao katolici, i mi pozvani na pokoru ovog došašća. Zato adventske svijeće i jesu ljubičaste – u boji pokore – a svećenik također nosi ljubičasto. Naša istočna braća i sestre održavaju post tijekom cijelog ovog razdoblja. Nadahnut Scroogeom pitao sam se što bih konkretno trebao poduzeti, kakvu pokoru. Definirao sam koji moji odnosi zahtijevaju posebnu pozornost. Tražio sam u sebi, što još osim Boga živi u mom srcu. Kada prva nota pjesme “O Call All Ye Faithful” zazvoni u prvoj minuti nakon ponoći 25. prosinca želim imati radost koju vrtoglavi Scrooge ima na kraju predstave. Prvo, moram poduzeti konkretne korake kako bih svoj fokus usmjerio na Boga i bližnjega, a maknuo sa sebe.
Pitam se, međutim, imam li doista vremena obaviti sve što sam planirao. Semestar na sveučilištu mi je pri kraju. Trebam riješiti papirologiju, a da ne spominjem božićne zabave koje trebam planirati, darove koje trebam kupiti i čestitke koje trebam napisati. Ponekad se osjećam kao Scrooge, jer na Badnjak moram raditi do kraja radnog vremena samo da bih sve pripremio za blagdan.
Upravo to je poanta. Scroogeovo obraćenje zahtijeva ponoćne posjete triju duhova koji mu ukazuju na njegove pogrešno postavljene prioritete. Advent nas poziva da ispravimo svoj smjer prije nego što to umjesto nas učine duhovni posjetitelji. Adventski izbor liturgijskih čitanja ispunjen je prekrasnim slikama iz Izaije kojima se suprotstavljaju evanđeoski savjeti da ostanemo budni. Radije bih razmišljao o svom vremenu nego da me tri duha – a još manje sam Bog – izbace iz kreveta da to učinim.
“Božićna pjesma” uvijek će biti klasik. Da ju je Dickens nazvao “Adventska opomena”, ne bi na odgovarajući način prenio božićno veselje kojim priča odiše. Unatoč tome, kad iduće godine budem palio tu prvu ljubičastu svijeću, sjetit ću se Scroogeove pokore i pogledati u prošlost, budućnost i sadašnjost. I otići spavati siguran da razmišljam o svom vlastitom životu.
Ty Wahlbrink, SJ
Preuzeto s www.thejesuitpost.org, Don’t Wait for Ghosts to Wake You Up. Advent is Here.
S engleskog preveo i prilagodio D.N.
Fotografija: Sebastian Fröhlich
