Ignacijevska duhovnost i sjećanje

Sveti Ignacije je vjerovao da Bog kroz različite aspekte našeg ljudskog iskustva može komunicirati s nama. To uključuje naše razgovore s drugima, naše osjećaje, molitvena iskustva, Sveto pismo, iskustva svakodnevice i čežnje našeg srca. U ovoj molitvi predanja Ignacije priznaje da su sve te stvari Božji darovi. 

Ignacije sve to želi vratiti Bogu tako da to Bog može preobraziti. „Sve je Tvoje. Raspolaži sa svime po svojoj volji.“ Ranije sam pisao kako je i razumijevanje dar koji ponekad trebamo predati Bogu, kao što to Ignacije čini u ovoj molitvi. Ignacijeva molitva, zanimljivo, spominje nematerijalne, duhovne darove i uistinu samo stvari koje se mogu iskusiti. Sjećanje je jedno od njih.

Sjećanje je nešto što ljudi svih vjera i tradicija potiču. Židovi se sjećaju priče o Bogu koji je oslobodio njihove pretke od ugnjetavanja. Kršćani se sjećaju priča o Isusu, apostolima i učenicima rane crkve. Podsjećamo se na Božju vjernost. Sjećanje je način na koji Bog govori. Kad se prisjetimo radosnog druženja s obitelji ili se prisjetimo boli iz prošlosti koje su izliječene, Bog nam otkriva stvari koje su nam bitne. Sjećanje nas uči, ali nas također podsjeća na to da se sjećanja ne mogu uvijek promijeniti. Ona često postaju dio nas. Možda imamo čak i traumatična sjećanja o kojima ne razmišljamo lako na svjesnoj razini, ali ona ostaju u dubini našeg bića. 

Ignacije na više načina potiče i uključuje naše sjećanje:

• Egzamen – U ovoj svakodnevnoj molitvenoj vježbi pozvani smo se prisjetiti proteklog dana i obratiti pozornost na to kako je Bog mogao biti prisutan ili na koji nam je način mogao progovoriti kroz događaje u danu i naše emocije. Prisjećamo se međuljudskih interakcija, osjećaja, zahvalnosti. 
• Mašta – Ignacijevska kontemplacija jest oblik molitve koji uključuje nečiju maštu uranjajući u Isusovo živo sjećanje. Pozvani smo maštom oživjeti odlomak iz Evanđelja i promatrati tj. primijetiti što će proizaći. Evo još jednog načina na koji Bog s nama komunicira nematerijalno.
• Ponavljanje i sažimanje – nakon molitve, Ignacije snažno potiče na reflektiranje molitvenog iskustva, a kasnije i na vraćanje na molitveno iskustvo kako bi se ubrao što veći plod. To se često naziva ponavljanje. Osvrt na molitveno iskustvo Ignacije naziva „sažetkom“ tražeći da se „razumijevanjem, bez čuđenja, može pomno proći kroz sjećanje na stvari razmatrane u prethodnim razmatranjima.“

Prilikom molitve se često postavlja pitanje stvari koje nas ometaju. Te distrakcije mogu zapravo biti sjećanja kojima se Bog služi kako bi nam skrenuo pozornost na nešto. Obrati pažnju i postavi si ključno pitanje: Odakle dolazi? Je li distrakcija sjećanje u kojem te Bog poziva na kontemplaciju ili te distrakcija pokušava odvući od molitve?

U molitvi možemo zamisliti prizor iz Evanđelja, ali također možemo ponovo ući u svoje osobno sjećanje, tražeći od Boga da nas prosvijetli. To može biti radosno ili nostalgično sjećanje u kojem nam Bog otkriva stvari koje su bitne. Može biti teško sjećanje u kojem nas Bog ponovnim ulaskom u sjećanje poziva na izlječenje. James Martin SJ kaže: „Bog vas može pozvati da se sjetite nečega što vas tješi ili oduševljava. Što vam Bog govori kroz ta sjećanja?“

Prije dva tjedna sam razgovarao s Timom Muldoonom o važnosti sjećanja u međuljudskim odnosima. Povratak sjećanjima i starim fotografijama može biti vrlo sveto. „Dozivanje sjećanja u um je vrlo lijepa aktivnost. Kako nas je Bog blagoslovio?“ Ignacijevska duhovnost uključuje cikličnu prirodu odnosa, neprestano reflektirajući i vraćajući sjećanja, ubirući plodove iz njih u sadašnjosti i budućnosti. To uključuje naše obiteljske odnose, partnere, prijatelje i Boga. 

U Duhovnim vježbama, Ignacije uključuje ovaj ciklus tako da pred nas stavlja trostruko pitanje: Što sam učinio za Krista? Što činim za Krista? Što bih trebao činiti za Krista? Opet smo pozvani uključiti naše sjećanje reflektirajući i ispitujući naš odnos s Kristom, uočavajući putove u kojima smo pozvani ići dublje u svom duhovnom životu.

Naš život nije ravna crta. Čak i psihološki i sociološki ljudska bića moraju ući u osobno i kolektivno sjećanje kako bi mogli razlučiti učenja i vrijednosti koje žele primijeniti u budućnosti. Ignacije je uključio taj ljudski proces u svoju cjelokupnu duhovnost kontemplacije i akcije, reflektiranja i ponavljanja. Sjećanje je moćan dar i primaran način na koji nam Bog govori i poziva nas na magis.

Na koje moje osobno iskustvo i sjećanje me Bog poziva da se vratim?

Andy Otto

Preuzeto s: www.godinallthings.com
S engleskog preveo D.V.

Fotografija: Laura Fuhrman