Želja nam je upoznati vas i podučiti ignacijevskom načinu molitve kako biste ga i vi mogli prakticirati u svom svakodnevnom životu. Ovom prilikom govorit ćemo o ispitu savjesti kao molitvi. Možda već pomišljate: “O kako čudne molitve!” ili zaključujete da to uopće nije molitva. Nažalost, dajemo vam donekle za pravo jer u našoj svijesti ispit savjesti to i nije, ali bi to zapravo trebao biti. Kako? Potražimo odgovor kod sv. Ignacija.
O ispitu savjesti govori sv. Ignacije u knjižici Duhovne Vježbe i to odmah na početku, nakon uvodnih napomena te načela i temelja. On spominje dva načina od kojih se prvi tiče posebnog ispitivanja savjesti, a drugi općeg. Želimo vam predstaviti taj drugi način.
Opći ispit savjesti je vlastito ispitivanje o grijesima, pogreškama, prijestupima, propustima, nesavršenostima, što smo ih počinili u određenom vremenskom razdoblju, npr. od jutra do podne, tijekom jednog dana, ili kroz tjedan. Isusovci, kao redovnici, obavljaju ispit savjesti dva puta na dan, u podne i navečer. Ako ne možete slijediti taj ritam, vjerujemo da će za vašu duhovnu izgradnju biti sasvim dovoljan i večernji ispit savjesti.
Način općeg ispitivanja savjesti:
- Zahvala Bogu, našemu Gospodinu, za sva primljena dobročinstva koja smo primili od prošlog ispita savjesti.
- Molitva za milost da upoznamo sve svoje grijehe i način kako ćemo ih se osloboditi.
- Traženje računa od samoga sebe, počevši od posljednjeg ispita savjesti.
- Kajanje za učinjene grijehe i molitva da nam ih milosrdni i dobri Bog sve oprosti.
- Odluka o popravku kao prirodna posljedica kajanja i temeljni uvjet obraćenja.
- Završetak: Oče naš
Ovo je okvirni prikaz općeg ispita savjesti onako kako ga je zamislio sv. Ignacije. Dobro ga je upamtiti u cijelosti ili barem glavne riječi. Vjerujemo da ste uočili kako on nije samo suhoparno preispitivanje o onom što smo sagriješili, već uistinu jedan način molitve u koji je uključeno vlastito promatranje samoga sebe i svega onog lošeg što je čovjek učinio u jednom vremenskom razdoblju.
Započinjemo ga zahvalom za sve ono što smo od Boga primili, za Božju ljubav i velikodušnost da bismo lakše uočili vlastitu malenost i dublje zamrzili grijeh, te se okrenuli vjernijem služenju Bogu. Dobro je da se prisjetimo sasvim konkretnih stvari i na njima Bogu zahvalimo jer tko zna biti zahvalan, nikad neće otići od Boga praznih ruku.
Iz promatranja Božjih dobročinstava vjerujemo da će se i spontano na našim usnama pojaviti vapaj Bogu za milost, za svjetlo da upoznamo sve ono čime smo ga uvrijedili i zbog čega je Isus i za nas podnio tešku muku, križ i smrt. Molimo za milost da upoznamo stvarno stanje svoje duše, da ne budemo mirni i bezbrižni ako nam život ne teče pravim tokom, molimo da nam Bog dadne snage za taj prvi korak prema obraćenju i već ćemo osjetiti da smo krenuli Božjim putem.
Susret s vlastitim grijehom, priznavanje vlastite grešnosti već je istinski susret s Bogom jer Bog ljubi raskajana grešnika zbog kojega je i došao na ovaj svijet. Da bi što valjanije ispitali svoju savjest sv. Ignacije nam predlaže da prođemo razdoblje od prethodnog ispita promatrajući ga iz sata u sat, ili od jednog razdoblja do drugog, npr. prije škole ili radnog vremena, za vrijeme tamo provedeno, povratak kući poslijepodne i večer.
Uvijek ćemo se prvo pitati o vlastitim mislima i o svemu onome lošem što je prolazilo kroz našu nutrinu jer dobro znamo da u srcu čovjeka može biti korijen svakog grijeha.
Zatim ćemo položiti račun o riječima koje smo izgovarali, pogotovo ako je bilo psovki, kletvi, ogovaranja i namjernog vrijeđanja Boga ili bližnjega. Napokon promatramo sve što smo učinili te pred Gospodina iznosimo sve što je bilo u suprotnosti s Deset zapovijedi, s crkvenim zapovijedima ili odredbama poglavara.
Naposljetku ćemo promotriti jesmo li nešto veliko propustili i time uvrijedili Božju dobrotu.
Sve ovo ispitivanje je zbog čišćenja naše duše i želje da se ponovno vratimo u Božju blizinu, a to ćemo postići pokajanjem i iskrenom odlukom da ćemo se popraviti. To je jako važan dio ispita savjesti jer o našoj iskrenoj boli i kajanju ovisi hoće li nam Bog iskazati svoje milosrđe i oprostiti nam grijehe. Što je ono savršenije, to sigurnije možemo računati na Božje smilovanje, po onoj evanđeoskoj: Tko mnogo ljubi, mnogo mu se i oprašta (usp. Lk 7,47).
U svakom iskrenom kajanju već će biti uključena i odluka “da ćemo se popraviti i da nećemo Više griješiti” Veoma je korisno na kraju sasvim konkretno odlučiti u čemu ćemo nastojati biti bolji i kako ćemo to izvesti, jer kajanje bez odluke bilo bi neplodno i nekorisno, a upravo nas iskreno kajanje vodi k ponovnom Božjem zagrljaju.
Sam završetak našeg ispita savjesti je molitva Oče naš koju ćemo moliti sasvim polako, svjesno i sabrano. Tako će nas njen sadržaj na kraju uistinu prožeti molitvenim ugođajem u jednom istinskom susretu sa živim Bogom.
Takav način ispitivanja savjesti zahtijevat će od nas da Bogu i sebi darujemo deset do petnaest minuta dnevno. To je djeličak od dvadeset i četiri sata i uistinu kao vrijeme sabranosti i mira toliko nam potreban u današnjem užurbanom načinu života, nezaustavljivoj brzini koja nas tjera samo naprijed ne dajući nam priliku za osvrt i refleksiju. Doskočimo tome uz pomoć svetog Ignacija!
Stipo Balatinac SJ
Fotografija: Jack Sharp
