Oh, katolička krivnja. Kad god to čujem skoro pa se osjećam posramljeno što su ove dvije riječi tako snažno povezane. Fraza je ukorijenjena u ideji da katolici i ne-katolici osjećaju prekomjernu krivnju kao rezultat religijskog naglašavanja osobne odgovornosti, grijeha i potrebe za sakramentalnom ispovijedi. Od Martina Luthera pa do sv. Ignacija, prepoznajemo skrupule kada se radi o grijehu ili ispovijedi. Pitamo se, koje su dobre strane krivnje, odnosno katoličke krivnje?
Bezosjećajni (desenzibilizirani)
Zdrava krivnja može voditi do pozitivne promjene u svijetu. Ako razmotrimo vijesti koje dolaze sa svih strana svijeta u samo jednom danu – civilni i drugi ratovi, umiranje siromašnih zbog nedostatka zdravstvenog osiguranja, gladovanje u zemljama u razvoju, politički diktatori koji uzrokuju smrt i patnju… Diljem cijelog svijeta druga ljudska bića koja dišu i vole kao i mi nevino su ubijana ili mučena dok mi sjedimo privilegirani pristupom Wi-Fi-ju i klima uređaju. Sarah Atwood, magistra teologije s učilišta Boston College, pisala je o krivnji i kako nas prestimulirajući mediji čine bezosjećajnima prema stvarnostima koje se događaju u ostatku svijeta. Ona počinje s referencom na scenu iz filma Hotel Ruanda:
Proganjajući portret američke apatije prikazan je u sceni iz filma Hotel Ruanda između Paula Rusesabagine, humanitarca koji se skrivao i štitio preko tisuću izbjeglica tijekom genocida u Ruandi 1994. godine i Jacka Daglisha, koji je fotografirao masakr. Paul govori Jacku: “Drago mi je da si napravio ove snimke i da će ih svijet vidjeti. To je jedini način da potaknemo ljude na djelovanje”. Jack je odgovorio: “Da, a ako nitko ne intervenira, je li još uvijek dobro što smo ih pokazali?” Paul, prilično uznemiren, pita: “Kako je moguće da ništa ne učine? Zar ih nije briga?” na što Jack daje glas ružnoj stvarnosti samozadovoljnog svijeta: “Mislim će ljudi, ako vide ovu snimku, reći: ‘O moj Bože to je strašno’ i zatim nastaviti jesti svoju večeru.”
Sarah Attwood
Razlog zašto zaista ne odgovaramo je bezosjećajnost. Ali, zar ne bismo trebali osjećati krivnju? I ne bi li nas ta krivnja trebala potaknuti na akciju? Attwood govori kako krivnja može biti i motivirajuća i paralizirajuća. Zasigurno, skrupuli svetog Ignacija nisu puno pomogli u tome da ga potaknu na službu jer je stalno morao ići natrag na ispovijed da ispovjedi činjenicu da mu je promaklo da ispovjedi nešto u svojoj posljednjoj ispovijedi. Ali krivnja, kako Attwood kaže, “… nije beznadna situacija; to je iskrena procjena toga tko smo.” Bog je milost i mi moramo pronaći milost i u krivnji. Kad promatramo genocid u Ruandi trebali bi osjećati krivnju koja otkriva našu neumjesnost i koja nas potiče na slobodu, koja potiče na djelovanje. Krivnja često otkriva naše “ne”.
Kad okrenemo leđa drugom ljudskom biću, a pri tome zauzimamo stav nevinosti i bespomoćnosti, kao da govorimo “ne” Bogu.
Sarah Attwood
Vrijedno je osvrnuti se na ulogu krivnje u svom životu i promotriti što nam ona govori o nama samima i o našem odnosu s Bogom. Paralizira li nas u stanje u kojem se osjećamo bezvrijednima? Ili nas gura da poduzmemo konkretne akcije? Ili samo nastavljamo jesti svoju večeru?
Maštovita molitva uz vijesti
Krivnja bi nas uvijek trebala uznemiriti, pomažući nam tako osvijestiti koliko smo odvojeni od svijeta. Mi smo grešnici, čak i po svojoj neaktivnosti i stagnaciji. Attwood naglašava da se doniranje novca dobrotvornoj organizaciji ili darivanje beskućnika, može pretvoriti u mehanizam koji samo naizgled utišava našu krivnju, tako što činimo dobra djela. Umjesto toga krivnja bi se trebala odnositi na konkretnu osobu i situaciju. Moramo se sjetiti ljudskih bića koja su potlačena.
Narativ ugnjetavanja je u vijestima svaki dan. Možda u napor da se učinimo više osjetljivima za stvarnosti ovakvih priča trebamo uključiti molitvu. Ako možemo imaginarno ući u evanđeosku scenu u ignacijevskoj molitvenoj tradiciji u kojoj smo u interakciji s Isusom i drugim biblijskim osobama, zar ne možemo učiniti isto s pričama iz vijesti? Zamisli strahove koje možda osjećaš dok ti i tvoji prijatelji protestirate protiv diktatorske vlade. Možda si bio/la blizu eksplozije koja je ubila nekog iz tvoje obitelji. Tvoja vlada odgovorna je za ove smrti. Zamisli suze, gađenje i ljutnju. Bojiš se za svoj život, ali znaš da je gotovo nemoguće pobjeći preko granice; vojska te neće pustiti. Njima si manje od čovjeka i nedovoljno vrijedan da ostaneš živim.
Ali nisi tamo. Tu si. Osjećaš li ikakvu krivnju? Što ti poručuje?
Ponekad biblijske priče postaju romantizirane priče koje dovode do ugodnih osjećaja kad molimo s njima. Možda možemo koristiti ignacijevsku molitvu da uđemo u scenu priče o trenutnom događaju i samo osjetimo osjećaje kako dolaze. I ako osjećaš krivnju, pitaj Boga što ti o tome želi reći.
Andy Otto
Andy Otto tvorac je i urednik portala God In All Things. Magistrirao je teologiju i crkvenu službu na bostonskom učilištu za teologiju i crkvenu službu i trenutno radi u isusovačkim službama u Atlanti, GA, gdje živi sa suprugom Sarah i dvoje djece. Autor je knjige God moments: Unexpected Encounters in the Ordinary.
Preuzeto s www.godinallthings.com
Prevela i prilagodila: J.Š.
Fotografija: Tingey Injury Law Firm
