Molitva nad “djelićem prirode” – molitva zapažanja i imaginacije.
Uvod
“Djelić prirode” može biti lončanica, stručak cvijeća, nešto iz vrta (ako ga imamo), visećeg lonca za biljke ili s prozorske daske, može to biti hranilica za ptice, nešto što ugledamo u šetnji (poput maslačka što raste iz pukotine na pločniku), školjka, šišarka ili bilo koja druga prirodna stvar.
Ili, možda ću nešto zapaziti prilikom šetnje (cvijet, list ili kamen) i odnijeti to kući, ili fotografirati.
Također, za molitvu bih mogao izabrati nešto što pronađem na internetu, npr. na društvenim mrežama, kao što je fotografija ili video zapis divljih životinja.
U ovom razmatranju koristim ono što mi je korisno, a ostalo ostavljam po strani. Odluta li mi pažnja, tiho se vraćam svom djeliću prirode. Uzimam si dovoljno vremena.
Molitva
Uzmem odabrani komadić prirode za molitvu te pronađem prostor gdje mogu biti u samoći i ugodno se smjestiti. Učinim sve što god mi pomaže umiriti se. Molim Boga neka me prožme u ovom iskustvu otvorena srca i neka me vodi.
Zagledam se u svoj komadić prirode a sve drugo pustim. Uzmem si vremena. Osjećam kako me Bog promatra dok gledam u Božji komadić prirode; Božje djelo. Kad pogledam moj komadić prirode, gdje mi se pogled prvo usmjeri? Kamo mi potom pogled skreće?Upijam predmet u cijelosti.
Primjećujem boje, oblike, teksture, uzorke, svjetlost, nijanse, kontrast, kretanje…
Na koji način bih opisao/la ono što vidim?
Kako miriše moj komadić prirode? Ili, ako sjedim uz fotografiju, mogu li zamisliti neki miris?
Ima li moj komadić prirode zvuk? Mogu li zamisliti neki zvuk?
Ako je moguće, dodirnem predmet. Ako nije moguće (zato što je na fotografiji), mogao/la bih se prisjetiti osjećaja dodira, kako dodirujem prirodu ili priroda mene? Zapazim to sjećanje.
Koristeći imaginaciju, zamišljam kako ulazim u svoj komadić prirode kakav jest. Postajem dijelom predmeta putujući kroz različite njegove dijelove i oblike i osjećam gdje mi je najugodnije.
Gdje mogu počinuti?
Kakav je to osjećaj “putovati” ovim djelićem prirode?
Zamišljam da može govoriti. Slušam. Što mi to govori?
Ostajem pri onome što me najviše “pogađa”; što me najjače zove.
Govorim Bogu prisutnom u meni. Pokušavam imenovati to što se pojavljuje. Slušam Boga. Počivam u Božjoj prisutnosti punoj ljubavi.
Nježno završavam molitvu.
Završno razmatranje
Nakon završetka razmatram svoju molitvu, možda uz šalicu čaja, koristeći dolje navedena pitanja ako su od pomoći:
- Što ostaje uz mene dok razmišljam o ovoj molitvi?
- Na čemu želim zahvaliti?
- Koji poriv osjećam kako bih odgovorio/la Bogu?
- Mogu li napisati, nacrtati ili učiniti nešto?
Zahvaljujemo se autoricama Inge Wilson i Judith Irving, članicama tima Isusovačkog centra za duhovnost St. Beuno.
Prevela S.V.
Preuzeto s pathwaystogod.org
Fotografija: Vidar Nordli-Mathisen
