Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (Izl 20,2)
Zapovijed prisjećanja
Što za mene predstavlja deset Božjih zapovijedi? Okvir, ograničenje, ponudu, izazov? U svakom slučaju one su pečat Saveza koji sam sklopio sa svojim Gospodinom i koji se trudim živjeti.
Ipak, možda “unutar” tih zapovijedi postoji jedna na koju sam zaboravio, ili koje možda nisam svjestan – zapovijed prisjećanja: prisjećanja dobročinstava koje sam primio od Gospodina.
Izabranom narodu najveći Božji dar bila je sloboda – izlazak iz egipatskog ropstva. To je za Izabrani narod temeljno iskustvo Božje ljubavi. I prije nego što mu nudi deset zapovijedi, Bog poziva svoj Narod da se dovijeka sjeća te preobilno iskazane i doživljene ljubavi.
Koja je moja povijest spasenja? Od čega me je Gospodin oslobodio? Čemu sam ja robovao? Kako sam ja u svojoj prošlosti osjetio Njegovu brižnu ruku?
Kako živim Savez s Bogom?
I ja sam krštenjem, odlukom, predanjem svog života – ušao u Savez s Gospodinom. Bog je i na mene mislio kad je rekao “bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog.” (Ez 36,28).
Svijest o konkretnoj Božjoj ljubavi, o Njegovim dobročinstvima, pretpostavka je i temelj za življenje mog Saveza s Njim. Tek ta zahvalnost, to prepoznavanje Njegove prisutnosti u mom životu, može mi dati zanos i oduševljenje u svjedočenju Njegove ljubav kroz “deset Božjih zapovijedi”, ali i ako sam spreman ići dalje i više: u nasljedovati Krista u potpunom predanju svog života za siromahe ovoga svijeta (Mk 10,17-22).
Moj konkretan život
Moj svakodnevni život ispunjen je znakovima Božje ljubavi. Samo što možda toga nisam uvijek svjestan. I mene Bog svakodnevno, u mom konkretnom životu, izvodi iz ropstva, rastvara mi Crvena mora, daruje mi zemlju u kojoj teče med i mlijeko…
Znam li to sve prepoznati u svom proteklom danu? Znam li uočavati tragove Njegove ljubavi?
Možda mi u tome može pomoći jedna mala ali važna molitvena vježba: da se u svome danu zaustavim i odvojim par trenutaka kako bi se osvrnuo na ono što sam proživio. U tih par molitvenih trenutaka mogu si dublje posvijestiti neko iskustvo, neki događaj, neki susret…
Ako odvojim vremena za to, uočit ću vrlo konkretne znakove Božje prisutnosti u mom životu: kako me On pogledao očima one drage osobe, kako mi se nasmijao, kako me zagrlio; On je onaj koji me ugrijao zrakama sunca, On me ispunio onom radošću, On me potaknuo na divljenje procvjetalom stablu, On me nosio kroz one teške trenutke u danu…
Pozvan sam prepoznavati Ga u najmanjim gestama, događajima, susretima, iskustvima… Pozvan sam prisjećati se i zahvaljivati Mu – i tako neprestano proživljavati Njegovu ljubav, Njegovu prisutnost.
Tvrtko Barun, SJ
Fotografija: Jacop Campbell
