Ovdje nudim kratku priču ili misaonu kontemplaciju o dijeljenju Božje ljubavi s drugima kad nam je najpotrebnija, kako bih nas potakao da pronađemo “zahvalnost u svim stvarima”.
Idem u posjet baki u ovo lijepo ljetno popodne. Zrak je topao i nježan, svjetlo je u svom punom raskoši, duga trava se nježno njiše na vjetru. Malo sam nervozan dok ulazim u dom za starije. Dobro sam svjestan toga koliko baka voli prigovarati, bilo o nekoj bučnoj starijoj osobi, bilo o manjku kvalitetnog programa na televiziji, ili o tome koliko su žele i sladoled bezokusni.
Neki njezini prigovori, naravno, mogu biti ozbiljni i stvarni ali me frustrira to neprestano jecanje. Zašto ne može biti kao nekada kada je bila tako draga i pristupačna, tako nježna i blaga, kada je bila melem za dušu?
Dok idem liftom na treći kat, pitam se jesam li malo previše grub prema baki; ipak je ona sa svoje 93 godine vjerojatno i ponešto dementna. Duboko udahnem dok izlazim iz lifta i osjetim miris vanilije od svijeće koja gori u hodniku. Vrata spavaće sobe su već otvorena. Pokucam par puta prije nego što uđem. “Bako, tu si! Izgledaš prekrasno danas u svojoj otmjenoj odjeći!”
Pogleda me s poluosmijehom dok se saginjem da ju poljubim u obraz. Sjedi u svojim kolicima ispred televizije. Pored nje je udobna fotelja, ali radije provodi većinu svog dana u kolicima, kao da će upravo izaći na sljedećoj željezničkoj postaji. Nosi tanke crne hlače i smeđu bluzu ukrašenu zlatnim i srebrnim nitima.
“Ah, to si ti”, kaže ona. “Nisi se trebao gnjaviti dolaziti. Vidiš da samo sjedim i buljim u ovaj televizor i čekam da umrem.” Uzdahnem i usiljeno se nasmijem. “Znaš da te trebam doći posjetiti! Uostalom, ti si moja omiljena baka na cijelom svijetu.” Činjenica da je moja druga baka umrla prije par godina mi ulijeva osjećaj autentičnosti u to što govorim. Njezin poluosmijeh se malo proširi i ispusti visoko kikotanje, odbacujući moj komentar.
Sjedam uz nju pola sata da zajedno gledamo kviz na TV-u. Nekoliko natjecatelja neprestano se gura da odgovore na pitanja ali rijetko osvoje bodove. Međutim, smeđokosi čovjek u svojim tridesetima osvoji dosta bodova odgovarajući mirnim glasom. Ne pravi se važan, ali jasno je da je da ima široko opće znanje.
Zovem baku da prošetamo vani dok se polja duge trave čine tako ugodnima na ljetnom suncu. Ona odbija ići i komentira da više voli gledati TV iako prigovara o tome. Napokon pristaje da ju izvedem van u kolicima. Znam da može sama hodati i zaključujem da će joj kratki izlet vani ipak goditi.
Idemo liftom i izlazimo kroz stražnji izlaz njezinog doma za starije. S naše desne strane je niz blago zavijajućih stazica dok prostrana polja leže pred nama posipana zlatnim poljskim cvijećem. Gotovo mogu osjetiti njihovu slatkoću. Ona se smjesti u svoj stolac i počne se odmarati u tišini. Kao da je polako ispunja osjećaj blaženstva i sjedinjenja s ovom prekrasnom prirodnom okolinom.
Iznenađen sam čuti kako udiše topli seoski zrak. Vidim blag osmjeh na njezinom licu i gipko i opušteno tijelo. Čini se da su njezin um i tijelo dirnuti toplinom i svijetlom i da se sjedinjuje sa svojom okolinom, možda postaje jedno sa Stvorenjem. Osjećam se mirno dok uživam u bakinom iskustvu i podsjeća me na prisustvo Isusa među nama.
Zamišljam Ga kako sjedi pored nas dok i On uživa u tom zlatnom pogledu. Tješi nas svojom toplom ljubavlju. Potaknut sam zahvaliti Mu – što je dopustio da naše brige splasnu pred ovim predivnim prizorom prirode, osobito za bakin trenutak čuđenja i osjećaja sjedinjenja.
Znam da je Isusu osobito drago primiti moju hvalu, i ukazuje na nešto više. Također poziva mene i baku da iskusimo ovo ispunjeno raspoloženje blagoslove usred neurednih i teških situacija. Molim da mu odgovorim na Njegov poziv svom svojom dušom.
Kako bi naša srca pobijedila ljubavlju i zahvalnošću, treba utišati glas prigovaranja i negativnosti. Baka i ja smo danas ispunjeni zahvalnošću, i čeznemo to opet iskusiti sutra.
Gavin Thomas Murphy
Preuzeto s www.jesuit.ie
S engleskog prevela M.P.
Fotografija: mali desha
