Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.
Donošenje odluka je teško. Možda živimo u vremenu i prostoru koje nam dopušta mnogo slobode i izbora, ali ima trenutaka kada mislimo da je sve to previše. Previše izbora. Previše slobode. Možda se i mi vučemo već utabanim putem, možda svake večeri gledamo isti televizijski kanal od dvije stotine mogućih, možda i dalje šaljemo svoju djecu u istu lošu školu iako znamo da je loša, možda i dalje nastavljamo raditi isti posao kojeg ne podnosimo, iako sumnjamo da nam prazni dušu, možda jednako tako potpuno okrećemo leđa izborima i propuštamo ih kao pijesak kroz prste – to je jednostavno lakše.
Što Bog želi?
Jedan od razloga zbog kojih se teško odlučujemo je taj što, iako svi mi imamo ovakva ili onakva ograničenja, zapravo je prilično šokantno koliko, zaista, imamo slobode. Kad bih htjela, mogla bih učiniti nešto što bi zadovoljilo moju čežnju za činjenjem nečeg konkretnog kako bih pomogla drugim ljudima. Mogla bih odlučiti da ću, na primjer, ići u školu za medicinske sestre. Ili bih se mogla prepustiti cjeloživotnoj fascinaciji jezičnim razvojem dojenčadi i otići na diplomski studij. Mogla bih to učiniti. A možda i hoću.
Pitanju donošenja odluka možemo pristupiti iz više perspektiva, ali ako smo kršćani i ako zaista vjerujemo da nas je stvorio Bog i živimo u svijetu koji je stvorio Bog i za Božju svrhu, naše jedino razumno polazište jest ta svrha: Što Bog želi?
Kralj razlučivanja
U katoličkoj duhovnoj tradiciji donošenje odluka naziva se “razlučivanjem”. Ta riječ ne podrazumijeva donošenje potpuno nove ideje iz vlastite kreativnosti, već razjašnjavanje stvari kako bismo mogli vidjeti i razumjeti nešto što već postoji: ono što Bog želi da učinimo.
Sveti Ignacije Lojolski, utemeljitelj Družbe Isusove, odnosno isusovaca, doista je kralj razlučivanja u katoličkoj tradiciji. Njegove Duhovne vježbe, napisane tijekom nekoliko desetljeća sredinom šesnaestog stoljeća i koje su od tada koristile stotine tisuća duša, u biti su rezultat osobnog povlačenja posvećenog razlučivanju Božje volje u životu. Ovo povlačenje može potrajati čak trideset dana, a jedan od njegovih posljednjih elemenata je ova molitva:
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.
Ta molitva na latinskom jeziku naziva se Suscipe i znači “uzmi”, pa čak i ako je niste molili prije mogao vam je biti poznat iz skladbe koja se pjeva u američkim (op.prev.) katoličkim crkvama pod nazivom, “Uzmi Gospodine, i primi” i koju je, skladao, naravno, isusovac.
Voljeti/Ljubiti Boga
Pitamo li se što ćemo sa svojim životom, ili čak sa sljedećih petnaest minuta, Suscipe je divna molitva na koju se možemo osloniti. Što se tiče donošenja odluka, kontekst je sve, a ovo je molitva koja naše donošenje odluka stavlja u pravi kontekst, čak i kad nas vlastite riječi iznevjere, kad nas vlastite želje vuku u milijun pravaca, a onaj pijesak počinje izgledati jako privlačno.
U konačnici, Suscipe se odnosi na ljubav, iako nije eksplicitno rečeno. Uvod u molitvu u odjeljku pod naslovom “Razmišljanje o postizanju Božje ljubavi”, Ignacije definira ljubav. Prvo, kaže da se ljubav bolje izražava djelima nego riječima. Drugo, ljubav se odnosi na ono što Ignacije naziva “međusobnim dijeljenjem dobara”. Ljubav, drugim riječima, pokreće nas da darujemo onog koga volimo.
Nakon što je opisao ljubav, Ignacije vodi egzercitanta/icu u meditaciju u kojoj bi se trebao zamisliti u prisutnosti Boga i anđela, zahvaljujući i hvaleći Boga. Ignacijeva duhovna metoda značajna je po naglasku na mašti. Ovu vrstu maštovite molitve mogli bismo smatrati novom ili čak izvan kršćanske tradicije. No ona to nije, a sveti Ignacije nije jedini kršćanski duhovni učitelj koji je poticao korištenje mašte u molitvi.
Mnoge meditacije u Duhovnim vježbama uključuju prispodobe iz Evanđelja – na primjer, tražeći od egzercitanta/ice da u mašti uprizori sebe kao “jadnu malu nedostojnu sluškinju” koja promatra jaslice ili razgovara s Isusom dok visi na križu: “Dok gledam Krista u ovoj teškoj situaciji, pribijenog na križ, razmislit ću o onome što mi dolazi u mislima.”
U ovoj kontemplaciji tijekom četvrtog i posljednjeg tjedna Vježbi, egzercitant/ica je pozvan/a razmisliti o Božjoj ljubavi. Bog te voli i ti to znaš zbog svega što ti je dao – od zemaljskog do vječnog. Ti voliš Boga, zar ne? Pa kako se ta ljubav izražava? Kakav dar daješ Bogu?
Uzmi Gospodine, primi
Što više molite i što više razmišljate o ovoj molitvi u svojoj duši to ona postaje radikalnijom.
Jedna od primarnih tema duhovnih vježbi je navezanost i sklonost. Ignacije nudi izvještaj o “tri vrste ljudi” kojima je dodijeljen novčani iznos, a od kojeg se svi žele osloboditi jer znaju da njihova navezanost za to svjetovno dobro ometa njihovo spasenje.
Prva vrsta ljudi zaista bi se htjela riješiti navezanosti, no nastupa smrtni čas, a oni to nisu ni pokušali. Druga vrsta također bi htjela odustati od navezanosti, ali to čini na način da se zapravo ničega ne odrekne.
Zvuči li ti to poznato?
Treća vrsta ljudi želi se riješiti navezanosti za novac, za koji, kao i ostalima, znaju da je teret koji im stoji na putu. No, oni ne donose nikakve odredbe o tome kako se odriče od te navezanosti; ravnodušni su prema metodi. Što god Bog želi, oni žele. Jednom riječju, oni su slobodni.
Molitva “Uzmi, Gospodine, i primi” moguća je samo zato što se egzercitant/ica otvorio/la realnosti o tome tko je Bog, koju svrhu Bog ima za čovječanstvo i što je Bog učinio za egzercitanta/icu na posebno intenzivan način.
Odgovor na Božju ljubav
Egzercitant/ica je vidio/vidjela da doista nema drugog odgovora na život koji bi bio pravedan prema Bogu. Kakvu ljubav Otac ima prema nama dopuštajući nam da se nazivamo djecom Božjom, kaže Ivan (1. Ivanova 3,1). Koji dar nas naša ljubav potiče da darujemo?
U prošlim vremenima, a vjerojatno još uvijek u glavama nekih od nas, taj dar sebe Bogu, stavljajući se potpuno na raspolaganje Bogu, moguć je samo za ljude pozvane na posvećeni (svećenički/redovnički) život. No, Bog nije uspostavio posvećeni život u drugom poglavlju Knjige Postanka. Uspostavio je brak i obitelj. Nisam časna sestra, ali Sveto pismo nam neprestano govori da sve stvorenje uzdiše i ponovno se rađa i kreće prema dovršenju u Bogu. Svaka mrvica stvaranja, sve što se događa, svako dijete koje šutira nogometnu loptu niz cestu u Gvatemali, svaki uredski radnik u New Delhiju, svaka prabaka u domu za odmor na Boynton Beachu, svaka beba koja pliva u maternici u ovom trenutku u bilo kojem dijelu svijeta – svi su ljubljeni od Boga i neprestano su pozvani na ljubav. I svi mogu odgovoriti.
Stoga, da, Suscipe je radikalna molitva potpunog sebedarja. To nije formula za lako donošenje odluka koju možemo usvojiti jednog jutra nakon što smo cijelog života donosili odluke na temelju drugih, prozaičnijih ili čak sebičnih zaključaka. To je plod samorefleksije i otvorenosti prema Božjoj ljubavi.
Odlomak preuzet iz knjige “The Words We Pray” autorice Amy Welborn.
Korišteno s dozvolom. Autorska prava: Amy Welborn.
Prvi put objavljeno na IgnatianSpirituality.com, Suscipe – the Radical Prayer
s engleskog prevela L. F.
Fotografija: Andrew Moca
