Prije nekoliko tjedana gledao sam zanimljivu epizodu Star Trek: Voyagera s naslovom “Netko bdije nada mnom”. Radnja epizode uključivala je veleposlanika izvanzemaljske rase u posjetu Voyageru. Njegov narod živi po strogim vjerskim i društvenim “protokolima”. Muškarci i žene rade odvojeno, jedu samo bljutavu hranu i mole osam puta dnevno. Ne iznenađuje da im je i odjeća prilično redovnička. Veleposlanik se, daleko od svojih sunarodnjaka i kulture, prežderava hranom, napije se i prepusti požudi uz virtualne žene iz holodeka. Kada ga vodič s Voyagera podsjeti na obvezu svakodnevne molitve, on i to odluči izostaviti i da će “izvršiti prikladnu pokoru kasnije”. Kada ga njegov nadređeni dočeka na kraju putovanja – koje nije bilo veoma dostojanstveno za jednog veleposlanika – upita ga je li se prepustio nekim od “kontroverznijih tradicija” strane kulture. “Naravno da ne!” odgovori veleposlanik. Nadređeni odgovara: “Nije pogrešno iskusiti nove stvari, sve dok ti one ne prijeđu u naviku”. Lekcija usvojena.
Ovo nije prvi put da se Star Trek bavi religijom. Prilažem tekst koji sam napisao prije nekoliko godina, o tome kako Star Trek pristupa dubokim pitanjima o životu nakon smrti.
Priznajem da sam potajno fan Star Treka. Nisam baš Trekkie, ali cijenim pristup serijala, kroz godine, dubokim temama kao što su rasa, pravda i vjera. Iako je Gene Roddenberry poznat kao ateist, pa čak i anti-kršćanin, postoje trenuci u kojima su u seriji adresirana duboka pitanja o životu i svemiru.
U Star Trek: Voyageru kod Chakotaya vidimo duboku duhovnost američkih Indijanaca. U Star Trek: The Next Generation, savjetnica Troi pomaže posadi suočiti se s emocijama. U jednoj epizodi Data prilazi kapetanu Picardu i postavlja mu pitanje o smrti:
Veliko je to pitanje koje se Star Trek ne boji postaviti. Umiranje je sveprisutno u našim medijima, od ubijanja na Bliskom istoku, sve do nedavne smrti glumca Robina Williamsa, i teško je ne misliti o tome. Ni ne bismo trebali izbjegavati razmišljati o nečemu tako prirodnom i svakodnevnom. Svaka religijska tradicija ima svoju ideju o životu poslije smrti (ili nepostojanju istoga). Imamo rituale ukopa i opraštanja, ali naša kršćanska tradicija ne bavi se često samim procesom smrti. Svakako, možemo dobro zamisliti Isusovu brutalnu i relativno brzu smrt na križu, ali to mi nije previše pomagalo dok sam se brinuo za umiruće pacijente čije bi disanje postajalo sve sporije dok ne bi nakon nekoliko sati prestalo.
Evanđelje po Marku 15,37 kaže:
“A Isus viknu jakim glasom i – izdahnu.”
Ali oni koje sam ja poznavao nisu umrli tako dramatično.
Jasnoća u smrti
Smrt je, vjerujem za mnoge, proces u kojem čovjek preispituje svoj život i odnos s božanskim. Kako smo dopustili božanskom da dodirne naše živote, da nas animira, da živimo puninu života? U Duhovnim vježbama meditiramo nad trenutkom svoje smrti, preispitujući bismo li u tom trenutku donijeli ovu ili onu odluku. Na jednim dugim Duhovnim vježbama moj duhovnik me potaknuo da se zamislim na smrtnoj postelji, i u tom trenutku sam osjetio što bi osoba u tom trenutku mogla osjećati u svom srcu. Često kažemo kako trenutak smrti donosi jasnoću u kojoj se zamjerke i potreba za moći i novcem čine smiješnima, dok su odnosi s ljudima, vjera i duboka pitanja izvedeni na površinu.
Kad Data pita kapetana Picarda o smrti, u tom trenutku su oni zapravo na rubu smrti, minute ih dijele od samouništenja. Picard ima trenutak da kratko preispita što je sveti Ignacije sugerirao. Jesu li naše nade i snovi samo iluzija? Većina religijskih tradicija kaže da nisu. Naša vjera, naši izbori, način na koji živimo i odnosi s ljudima koje održavamo imaju duboko značenje. Dok su moji pacijenti umirali, možda su razmišljali o tim istim važnim stvarima – razmatrali svoj život i njegovu svrhu. Njihove obitelji zasigurno jesu.
Neki ne umru tako sporo, ali smrt nam prirodno donosi jasnoću. Ignacije je znao ovu moć smrti, zato ju je i uvrstio kao koristan dio procesa razlučivanja.
Andy Otto
Preuzeto s www.godinallthings.com
s engleskog prevela A.H.
Fotografija: Stefan Cosma
