Tko god se želi ozbiljno baviti Duhovnim vježbama ima poći od dvije jednostavne pretpostavke. Prvo da se duhovne vježbe obavljaju u ozračju vjere i u izričaju te vjere molitvom. Tako mnogi ističu da su Duhovne vježbe najizvrsnija škola molitve. Doista se u Duhovnim vježbama onome koji ih obavlja nude konkretni naputci (norme, pravila, primjedbe itd.) glede molitve te tako same Duhovne vježbe postaju neprocjenjivo molitveno iskustvo. To što obilježava molitvu u DV jest upravo činjenica da je ona osobna. (Valja pritom napomenuti: kakva je to molitva, ako nije osobna? I onda kad molimo zajednički neke molitve, ako ne proizlaze iz pojedinčeva srca, to jest, ako je nije učinio svojom, onda to u biti i nije molitva. Drugo je kad je riječ o poteškoćama poput rastresenosti.) U snažnom iskustvu Boga sam egzercitant (vježbenik) ima se pripraviti na to da živi s Gospodinom, u Gospodnjoj prisutnosti i u skladu s Gospodinom.
U tom privilegiranom vremenu molitve postoje različiti načini molitve, primjeice, usmena molitva (Oče naš i sl.), meditacija, kontemplacija, primjena sjetila, ponavljanja, ispit savjesti (opći i posebni)… Riječ je također i o različitim načinima držanja tijela, jednako kao predmeta i tema molitve (ja sâm, svijet, Krist, Bog). Sve se to prilagođava vježbeniku upravo stoga što je sve to usmjereno prema dubljem poosobljenju molitve u situacijama u kojima se on nalazi da bi se došlo do spontanog i osobnog izričaja.
Sukladno s dinamikom samih Duhovnih vježbi i molitva se također mijenja, odnosno razvija prolazeći put sve veće jednostavnosti i osjećajnosti. Tako se, primjerice molitva u prvom tjednu na određen način uglavnom usredotočuje na samog vježbenika, ukoliko se skrušen stidi pred Bogom, u drugom tjednu već je korak naprijed, ukoliko se vježbenik hrani sve većom željom da bolje upozna Gospodina i više ga ljubi, nasljedujući ga tako da se sve više usklađuje s Gospodinovom voljom. U trećem tjednu vježbenik stoji pred Gospodinom koji ostvaruje pashalno otajstvo, prijelaz u život preko „Crvenoga mora“ u muci i u vlastitoj krvi. Molitva je posve usredištena na Krista koji nas smješta uza se u korijenu našega bića i ljubavi. Ovdje sv. Ignacije naročito ističe važnost ponavljanja promatrajući posebno sve ono što Gospodin želi podnijeti u svojem čovještvu, ili kako se božanstvo njegovo skriva, ili pak kako sve to podnosi zbog mojih grijeha. Drugim riječima, vježbenik se prepoznaje kao pravi objekt Kristove ljubavi te se stoga pušta da ga Isus posve prožme.
Trijumf Krista uskrsnuloga, koga promatramo u četvrtom tjednu posve ističe Isusovu osobnost pred kojom vježbenik stiže do zaborava na samoga sebe. Tako i sama radost Isusova postaje radost vježbenika, jer je ispunjeno djelo spasenja. Od sada su svi pozvani na puninu života koja struji Crkvom po Duhu koji nam je darovan na sam dan Uskrsa. Uskrs dovršava onaj dinamizam izlaska iz nas samih koji se upravo od početka Duhovnih vježbi već i naslućuje. Krist se predstavlja kao onaj koji je u svojoj ljudskosti s potpunom slobodom proživio povratak svih stvari Bogu; sada pak mi, otkrivajući se obnovljenima u njemu, znamo da s njim, po njegovu križu ostvarujemo uzdizanje svih stvari Bogu. Taj novi način življenja upravo je u tome da Boga nalazimo u svemu i da ih dovršavamo po ljubavi.
Molitva posljednjega tjedna ima biti obilježena kao nastavak molitve trećega tjedna. Ona uvijek zahtijeva golemu nutarnju šutnju. Radost koja ju obilježava nije tek preobilje sretnoga temperamenta, nego ona proizlazi iz doživljenije prisutnosti Duha Svetoga u našim srcima. Takva se radost tada zaziva i očekuje kao plod Duha.
Jedan od najvećih darova, što ga čovjek može zadobiti u ovome svijetu jest u tome da doživi to da onaj tko traži samo Krista uspijeva otkriti Boga u svim okolnostima, živeći u miru svagdje i u svim stvarima.
„Radujte se uvijek u Gospodinu“ (Fil 4, 4-9): upravo je to svjetlo u kojem se ima odviti svaka kontemplacija ove posljednje etape, a onda potom i sav kokretni život. Prosvijetljeni uskrsnom milošću kontempliramo Krista u svemu, a on je dovršetak, besmrtnost, u njemu počinje novi svijet. Njegovo proslavljeno tijelo postaje središte svakoga života u Duhu. Upravo po toj prisutnosti Uskrsnuloga ostvaruje se punina života koju vježbenik dan za danom otkriva nakon što je doživio ovo snažno iskustvo Boga koji ljubi, Boga koji spasava, Boga koji je s nama.
Bez ove etape, bez pashalnoga obzora i bez jedinstva s Kristom uskrsnulim, bez tog predokusa konačne pobjede Kraljevstva, bili bismo najslabiji. No upravo u svjetlu četvrtoga tjeda mogu se razumjeti i druge etape, to jest prijašnje etape: jedinstvo s Kristom u muci i smrti nije moguće bez Krista uskrsnuloga. I budući da je Krist uskrsnuo, moguće je proživjeti sve etape muke; ali ne samo da je moguće, nego je potrebno za pravo uskrsnuće s njim. U uskrslom Kristu vježbenik nalazi svoje pravo mjesto u poslanju na izgradnji mističnoga tijela Kristova – Crkve.
Sažimljući sve to, ukratko se može reći da se u Duhovnim vježbama gotovo spontano, ali s pomoću Duha, aktualizira razvojni put molitve kako nam se nudi u Ignacijevim poticajima i napomenama.
Velikodušna i vjerna osoba koja ustraje u molitvi, proći će, a da gotovo i ne primijeti, s usmene na mislenu molitvu, potom na molitvu osjećaja, napokon na molitvu jednostavnosti pa čak i mističnu.
To su temeljni koraci na koje nas upućuju vježbanja za razvitak molitve čiji je vrhunac upravo u četvrtom tjednu. Drugim riječima: u Duhovnim se vježbama gotovo doslovno obistinjuje izreka: Lex orandi, lex credendi. (Zakon molitve je zakon vjere.) Koliko se, naime, više međusobno prožimaju vjera i ljubav u smislu Prve Ivanove poslanice, toliko više molitva postaje spontana, jednostavna, velikodušna.
Vatroslav Halambek SJ
fotografija: Lilian Dibbern
