Kaže se da prije svega u politici nikad ne treba reći “nikad”. To je temelj koji je Ignaciju i njegovoj “elastičnoj duhovnosti” potpuno odgovarao. Ali barem je jednom izričito rekao “nikad”, naime u jednoj od svojih važnih rečenica:
Čuvaj u svim stvarima slobodu duha. Ne gledaj ni u čemu na ljudski obzir, nego neka ti duh iznutra bude slobodan da bi u svako vrijeme mogao raditi i suprotno. Neka te ni jedna prepreka ne zadrži od čuvanja ove duhovne slobode. Nikada ne odustani.
Pisma
Kad Ignacije govori o “ravnodušnosti”, uvijek misli na ovu “slobodu duha”, na ovu “slobodu za suprotno”, na “duhovnu ravnotežu”.
“Ravnodušnost” ili “indiferentnost” znače u normalnoj jezičnoj upotrebi prije nemar i nezainteresiranost. Ignacije naprotiv pod ravnodušnošću ne smatra sputanu nezainteresiranost kojoj je “sve svejedno”, ni kao bezosjećajnost prema vrijednostima. Ravnodušnost treba shvatiti samo kao izraz ljubavi koja je “spremna na sve”: “…ja ću te slijediti kamo god pođeš.” (Mt 8,19) na Tabor i na Golgotu. Ili: “Obećajem ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti.”
Samo je u tome smislu točno protumačena Ignacijeva formulacija u “Načelu i temelju” Duhovnih vježbi:
Stoga je potrebno da se učinimo neopredijeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni.
DV 23
Učenje o ravnodušnosti možemo nazvati “relativističkom teorijom duhovnosti”. Apsolutna je samo ljubav. Ona ima i apsolutno prvenstvo. U odnosu na nju sve je relativno. Netko će iz ljubavi biti na strani prijatelja iako će ga javnost zbog toga možda osuđivati. Netko može iz ljubavi riskirati i žrtvovati svoje zdravlje, u krajnjem slučaju i život ne zato što život nije vrijedan, nego zato što kroz ljubav sve postaje vrijedno: zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, život i smrt.
Jedan citat Maxa Frischa može nam pomoći da shvatimo pravi smisao ravnodušnosti: Ljubav, ono prekrasno u ljubavi sastoji se baš u tome da nas drži u nesigurnosti živoga, u spremnosti da slijedimo nekoga čovjeka u svim njegovim mogućnim razvojnim oblicima. Indiferencija je nesigurnost živoga u kojem nas drži ljubav. Ravnodušnost je ona slobodna nutarnja ravnoteža koja omogućuje plesnom paru da pristane na najtišu napomenu partnera, te da u slobodi i posluhu igre prate jedno drugo u različitim figurama i smjerovima. Jednako tako i nazivanje ravnodušnosti “opuštenim angažmanom”, odnosno “angažiranom opuštenosti” (Teilhard de Chardin) izražava nešto bitno od ovoga stava slobode.
Riječ “opuštenost” može još više dati naslutiti da je ravnodušnost za Ignacija pripadala “mistici u svakodnevici”. To postaje jasnije u izjavama Johannesa Taulera. Tauleru je opuštenost kriterij za to da je neki čovjek “došao do temelja”, tj. do dubine u kojoj je njegova nutrina postala jedno s Bogom. Ignacije je živio u toj opuštenosti. Jedino je tako razumljivo ono što je jednom rekao da bi ga jedino ukinuće Družbe moglo uzbuniti u njegovoj nutrini. Ali on misli da bi nakon četvrt sata molitve opet bio iznutra miran i opušten. “Mistika u svakodnevici” za Ignacija se sastoji u tome da se živi u malim i velikim odlukama iz slobode duha i tijela “ne dopusti da ti se to ikada oduzme!”
Kako čovjek može doći do te slobode? Ignacije ne nudi ništa drugo nego Evanđelje: “Istina će vas osloboditi! “(Iv 8,32) Moramo uvijek iznova u dnevnoj molitvi, u susretima, u duhovnim vježbama pustiti da stvarnosti vlastitoga života budu istinite i tako se povjeriti Duhu Svetom i Njegovu djelovanju. Temeljna istina u procesu oslobođenja jest istina da je čovjek neslobodan, da je rob i da treba pomoć za oslobođenje. Pritom je odlučujući pogled srca na Božju slobodu koja se vezala uz čovjeka. Osloboditelj, Krist, dao se uhvatiti; on je “uzeo narav sluge” (usp. Fil 2,7), da bi postao slobodnim. Onaj tko se veže uz njega bit će s njim slobodan i moći će mu poput Ignacija ponuditi svoju ponovno zadobivenu slobodu: “Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu…”
Willi Lambert SJ, iz knjige “Tražiti i nalaziti Boga u svemu”
Fotografija: Aditya Saxena
