Često sam imala problem s prakticiranjem ignacijanske duhovnosti kada se traži nošenje križa i moli za patnju. Zašto bi itko tražio patnju? U Duhovnim vježbama Ignacije govori o tri načina poniznosti. Treći način je izabrati ono što je teže da bi se u potpunosti slijedilo Krista. To podrazumijeva da se radije dobrovoljno ispadne ludim poradi Krista, nego da se bude čašćen pred ljudima. Treći način poniznosti je samožrtvovanje bez obzira na cijenu, bile to poteškoće, siromaštvo, ismijavanje ili smrt. Je li to stvarno tako? Trebam li to tražiti?
Onda sam shvatila pravo značenje iskustva Ignacija Lojolskog u La Storti.
U autobiografiji svetog Ignacija nalaze se dva kratka navoda za koje bi se moglo reći da predstavljaju vrhunac Ignacijevog duhovnog putovanja:
I jednom nekoliko milja [14 km] prije Rima bio je u nekoj crkvi i molio se. Tada osjeti takvu promjenu u svojoj duši, i tako je jasno vidio kako ga Bog Otac postavlja uz Krista, Sinka svoga, da se nipošto nije usudio posumnjati u to da ga je Bog Otac postavio uz Sinka svoga.
Autobiografija 96
Ignacije se duže vrijeme molio Mariji da bude postavljen uz njenog Sina. Ignacijevo duhovno putovanje prije događaja u La Storti trajalo je 16 godina. Bile su to godine nespretnog hoda kroz vjeru, pokušavanja razlučivanja što je Božja volja, učenja i izgradnje zajednice. Bile su to godine putovanja, služenja i molitve. Biti postavljen uz Isusa bio je konačni Ignacijev cilj: ne samo biti u Isusovoj pratnji, već nositi križ. Ta se želja može razumjeti samo ako postoji odnos pun ljubavi koji se stvara godinama.
Vrijeme spoticanja, učenja, izgradnje zajednice, putovanja, služenja i molitve obilježilo je i moj vlastiti brak. Kroz gotovo 30 godina braka sam iskusila i razumijem ljubav koja doista želi patnju uz drugoga i koja želi ponijeti križ drugoga. To ne znači da mi želimo patnju zbog same patnje, već prihvaćamo da će biti patnje u našem zajedničkom životu. Želja da budemo zajedno u patnji jača je od želje da je se izbjegne držeći se po strani. U najtežim danima našeg putovanja, želja da budemo zajedno bila je najjača. Izvor te želje je u dubokoj intimnosti koju dijelimo. Želim biti ta osoba koja je uz svog supruga u njegovim najtežim trenucima. Odlučujem biti ta osoba. To je i težnja samog braka: “u dobru i zlu”. Čak i u vrijeme patnje želim biti ona osoba koja će biti uz njega.
To je ono što se dogodilo Ignaciju u La Storti. Nakon 16 godina romanse, dosegnuo je onu razinu intimnosti s Kristom gdje je osjetio želju da bude postavljen uz njega – u dobru i zlu. Ta njegova želja nije proizlazila iz dužnosti, krivnje ili očekivanja (što nikome nije dobar motiv za brak!), već iz njegove intimne povezanosti s Kristom. Brak mijenja dušu. “Biti postavljen uz nekoga” znači da su bračni drugovi odlučili biti dio onog većeg “mi”. Identitet i volja onoga “ja” se kroz poniznost zatomljuje zbog onog većeg “mi”. Kada ta poniznost izrasta iz intimne ljubavi, patnja nije ništa u odnosu na ispunjenost koja se rađa iz zajedništva. Ignacije o La Storti govori pri kraju svoje autobiografije, kao da hoće reći: “I živjeli su sretno do kraja života”. Želim nam svima da se tako vježbamo u želji da patimo zajedno s nekim da stignemo u našu vlastitu La Stortu i živimo sretno do kraja života.
Lisa Kelly
Korišteno s dopuštenjem. Copyright: Lisa Kelly.
Prvi put objavljeno na www.ignatianspirituality.com.
S engleskog prevela K.S.
Fotografija: Mateus Campos Felipe
