U Duhovnim vježbama osoba koja ih prolazi – vježbenik – ima određeno iskustvo Boga, nalazi se pred Božjem licem i ulazi s njim u komunikaciju. Ako vježbenik želi provjeriti kvalitetu i autentičnost svog duhovnog iskustva, traži pomoć iskusnijeg vjernika – duhovnog pratitelja ili pratiteljice. Glavna pretpostavka da je ta pomoć moguća jest da je i sam pratitelj imao iskustvo susreta s Bogom kroz Duhovne vježbe. Ako pratitelj/ica, dakle, želi pomoći drugima u njihovom odnosu s Bogom, prvo mora razviti vlastiti odnos s Bogom. A razvijanje odnosa događa se samo kad postoji osobni angažman. U suprotnome ne može razumjeti onoga kojeg prati. U tom smislu možemo shvatiti one Kristove riječi: “Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? … Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.” (Lk 6,39-42).
Prvi stupanj legitimnosti pratitelja kao pratitelja daje mu njegovo osobno iskustvo Boga. Tek nakon što Crkva prepozna njegovo osobno iskustvo kao autentično, on ili ona dobivaju autoritet da prate druge u njihovom iskustvu Boga. Temelj duhovnog praćenja ostaje, dakle, njegovo ili njezino osobno iskustvo Boga koje mu konkretnije daje i sredstva za razumijevanje onoga što praćeni dijeli od svega onoga što se događa u njegovim susretima s Bogom. Tako pratitelj može uočiti radosti i otpore, poteškoće i svjetla koja vježbenik proživljava na svom duhovnom putovanju. Međutim, u isto vrijeme pratitelj mora biti oprezan da ne projicira praćeniku svoj duhovni život, svoje duhovno iskustvo. Pratitelj je tu da pomogne vježbeniku da ostvari svoj specifični i jedinstveni put, svoju pripovijest, da izgradi svoju vlastitu priču. Ne smije preuzeti mjesto vježbenika, u ovoj komunikaciji i odnosu praćenja mora poštovati njegovu slobodu i Božju slobodu.
Osim toga, pratitelj se nalazi na svom osobnom putu s Bogom. Taj osobni odnos pratitelja s Bogom jedna je od pretpostavki duhovne pratnje. Upravo iz toga proizlazi da pratitelj ima zajedničke točke s vježbenikom, jer i sam on pokušava pronaći svoj put. U konačnici, pratitelj također ima iskustvo da i njega u njegovom duhovnom iskustvu prati neka druga osoba – njegov duhovni pratitelj ili pratiteljica. Kroz ovu praksu duhovne pratnje očituju se temeljni elementi strukture Crkve: zajednica braće i sestara koja si međusobno pomažu na putu iskustva susreta s Bogom.
Predmet proučavanja duhovne teologije je iskustvo koje se oblikuje kroz susrete Boga i čovjeka. Ti susreti postaju mjesto objave Boga čovjeku, mjesto međusobne komunikacije Stvoritelja i njegova stvorenja. Definicija molitve kao dijaloga između Boga i čovjeka dobro se uklapa u ovu definiciju duhovnog iskustva.
Poslanje pratitelja je u ovom okviru intervenirati kao vanjski element u odnosu između Boga i čovjeka s ciljem da čovjeku pomogne u duhovnom rastu. Kroz ovu pratnju otkriva se nova dimenzija duhovnog iskustva: treći (pratitelj) se uvodi kao svjedok u odnosu Boga i čovjeka. Preko pratitelja, Crkva se u tom odnosu uprisutnjuje, ali i potvrđuje autentičnost tog iskustva.
Tvrtko Barun SJ
Fotografija: Szilvia Basso
