Pater William A. “Bill” Barry je isusovac, duhovnik, psiholog i autor iz Massachusettsa u Americi. Ušao je u Družbu Isusovu 1950. godine, studirao filozofiju u Njemačkoj od 1953. do 1956. godine, a teologiju na Weston Collegeu od 1959. do 1963. godine. Zaređen je za svećenika 1962. godine, a doktorirao kliničku psihologiju na sveučilištu Michigan 1968. godine. Pater Barry je predavao psihologiju na Weston školi teologije na Cambridgeu, Mass., upravljao je Centrom za vjerski razvoj, bio rektor isusovačke zajednice na Boston Collegeu. Služio je kao magistar novaka i ravnatelj formacije za isusovačke bogoslove (vicesuperior). Od 1991. do 1997. godine, bio je provincijal isusovaca u Novoj Engleskoj. Nakon toga radio je kao voditelj treće probacije.
Pater Barry trenutno vodi vježbe u Campion centru u Westonu, Massachusetts. Kao priznati duhovnik izdao je 15 knjiga koje su znatno obogatile ignacijevsku duhovnost: “Praksa duhovnog vodstva”, “Bog i ti”, “Pronalaženje Boga u svim stvarima”, “Duhovno vodstvo i susret s Bogom”, “S vječnom Ljubavi i prijateljstvom kao nijednim drugim”. Njegovi eseji o ignacijevskoj duhovnosti pojavljuju se tijekom godina u raznim publikacijama, uključujući poznati isusovački tjednik America.
Nedavno sam intervjuirao oca Barrya o ignacijevskoj praksi duhovnog vodstva.
Što je duhovno vodstvo i zašto ga katolici traže?
Mislim da je najbolji odgovor onaj koji smo Bill Connolly i ja opisali u “Praksi duhovnog vodstva”: “Mi definiramo kršćansko duhovno vodstvo kao pomoć koju jedan vjernik pruža drugome, a koja omogućuje potonjem da obrati pozornost na Božju komunikaciju s njim ili njom, da odgovori Bogu koji mu se obraća, da raste u prisnosti s tim Bogom i živi posljedice toga odnosa. Žarište ovog tipa duhovnog vodstva je u iskustvu, a ne idejama, a posebno u vjerskoj dimenziji iskustva; drugim riječima – toj dimenziji bilo kojeg iskustva koje priziva prisutnost tajanstvenog Drugog kojega zovemo Bogom. Štoviše, na to iskustvo se gleda, ne kao na izolirani događaj, već na izraz trajnog osobnog odnosa koji je Bog ustanovio sa svakim od nas. “To je pomoć u vlastitu odnosu s Bogom, odnosu koji je započet od Boga još od trenutka kad nas je stvorio. I ljudi ga traže, jer oni žele pomoć u razvijanju tog odnosa.“ Usput, i katolici i protestanti i, oni koje bismo mogli nazvati tragačima, zainteresirani su idejom razgovora s nekim tko obećava da će slušati i pokušati im pomoći u njihovom odnosu s Bogom.
Kako biste opisali svoje metode za duhovno vodstvo?
Spomenuta knjiga u zadnjem pitanju daje vrlo dug odgovor na to pitanje. Kratak odgovor: Onima koji mi dolaze zbog duhovnog vodstva kako im želim pomoći u njihovom odnosu s Bogom i, kao rezultat toga, zamolim ih da obrate pažnju na ona razdoblja kada su u kontaktu s Bogom, ili pokušavaju biti, i da mi kažu što se događa u tim razdobljima. Ne želim se fokusirati na probleme, već na njihovo iskustvo želje da budu u kontaktu s Bogom ili kad jesu u kontaktu s Bogom. Također se fokusiram na njihove želje u odnosu prema Bogu. Nakon što se naviknu paziti na svoje iskustvo i govoriti o njemu, onda im pomognem razlučiti (shvatiti) što je od Boga u njihovom iskustvu, a što nije od Boga. Imam običaj susresti se s ljudima jednom mjesečno.
Kao isusovac, što je izrazito “ignacijevsko” u vašem pristupu pristupu duhovnog vodstva?
Pretpostavljam da je žarište na odnosu s Bogom i na iskustvu tog odnosa naročito ignacijevsko, ali to ne mora biti isključivo karakteristično za ignacijevsku duhovnost. U Duhovnim vježbama Ignacije pretpostavlja da je Bog zainteresiran za susret s nama i da Ga se može susresti. Čini se da želi da voditelj vježbi obrati pažnju na iskustvo onoga koji prolazi kroz vježbe i da pomogne osobi raspoznati Ga. Osim toga, on (Ignacije) pretpostavlja da se odnos razvija tijekom vremena.
Kako je duhovno vodstvo drukčije od pastoralnog savjetovanja ili psihoterapije?
Prošao sam obuku za kliničkog psihologa, ali s vremenom sam se opredijelio isključivo za duhovno vodstvo i duhovne vježbe. Vidim razliku u tome na što smo u susretu usmjereni. Savjetovanje i psihoterapija usmjeravaju nas na teškoće koje ljudi imaju u svom osobnom i profesionalnom životu, a rezultat su obrazaca ponašanja koji su se razvili tijekom vremena, ali koji im nisu od pomoći danas. Duhovno vodstvo usmjerava nas na ono što se događa kada se osoba brine o svom odnosu s Bogom. Obje vrste pomoći (barem sa onim oblicima savjetovanja i psihoterapije nazvanima “govorne terapije”) oslanjaju se na želju osobe koja dolazi na susret zbog pomoći. Nešto u “klijentu” želi životnu promjenu. Mislim da je možda Duh Sveti izvor te želje u oba slučaja, bez obzira je li osoba toga svjesna ili ne.
Što vas je inspiriralo da postane duhovni voditelj?
Od svojih ranih isusovačkih godina, bio sam zainteresiran za ignacijevsku duhovnost. Vjerujem da je moje zanimanje za psihologiju imalo neke veze s tim drugim interesom. No, nakon što sam završio studij i vratio se poučavati i raditi na savjetovanju u Westonskoj školi teologije u Cambridgeu, nisam imao ama baš nikakve predodžbe o tome kako to dvoje može ići zajedno. Na mojoj drugoj godini u Westonu, u jesen 1970. godine, naša pokrajina je započela niz vikend radionica pod vodstvom Dominika Marucca, SJ, o provođenju duhovnih vježbi s pojedincima. Već prvi vikend shvatio sam da bih mogao koristiti vještine slušanja i razgovora koje sam naučio na Sveučilištu u Michiganu kako bih pomogao ljudima da govore o iskustvu Boga. Bio sam presretan.
Taj isti vikend još pet isusovaca i ja počeli smo raspravljati o centru za ignacijansku duhovnost koji se razvio u Centar za vjerski razvoj koji je provincijal odobrio i koji je otvoren u jesen 1971. Svrha ovog centra je bila dati duhovno vodstvo, trenirati duhovne voditelje i napraviti istraživanje i rad o duhovnom vodstvu. U suradnji s Westonskom školom teologije ponudili smo jednogodišnji praktikum za ljude koji su stekli nekakvo iskustvo kao duhovni voditelji. Bio je to vrlo intenzivan radni plan u kojem do 12 “suradnika”, svake godine pruža duhovno vodstvo do čak 10 polaznika tjedno, ali pod našim nadzorom. Program je trajao dva semestra. Nikad nisam pogledao natrag. Smatram da je rad na duhovnom vodstvu izazovan i osnažujući i da donosi veliku radost. Čini mi se da se nikad neću umoriti od toga. Zašto ne? S Bogom nikada nije dosadno.
Koje su neke od milosti koje ste doživjeli u svojoj službi duhovnog voditelja?
Već sam aludirao na primljene milosti u prethodnom odgovoru. Velika je milost biti u mogućnosti sudjelovati u razgovorima o iskustvu Boga. Bog je tako čudesan, tako kreativan i tako željan našeg prijateljstva. Kako sam u ovome poslu već godinama, čini mi se da je moj glavni zadatak oslanjati se na Božju ljubav i želju za dubljim odnosom. Ne moram riješiti probleme i doći do rješenja za sve probleme; sve što moram činiti jest nastaviti ukazivati, onima koje susrećem, na povratak u odnos s Bogom. Došao sam do zaključka da nam je Bog obećao samo da će biti s nama; Bog ne obećava uspjeh, zdravlje, dug život; ali je obećao da će biti s nama u svemu gdje nas život baci.
Velika je milost biti u mogućnosti sudjelovati u razgovorima o iskustvu Boga. Bog je tako čudesan, tako kreativan i tako željan našeg prijateljstva.
Zbog takve vjernosti tijekom stoljeća dolaze mi suze na oči. Također sam, kroz iskustvo, naučio vjerovati mudrosti Ignacija u Duhovnim vježbama, pogotovo njegovim pravilima za razlikovanje duhova. Koliki je poklon dao crkvi u toj knjizi! Također, sam bio povlašten dijeliti velike radosti i velike tuge s mnogo ljudi kako su prilazili sve bliže i bliže Bogu. Imam milost da mogu nastaviti ovaj posao čak i u mojim osamdesetima, i koliko god je potrebno da moje sposobnosti nastave susretljivo funkcionirati za druge. Osjećam se kao da je moj rad molitva, a to je zaista velika milost. Konačno, budući da je Bog Bog, neprestano sam iznenađen radošću.
Koji su neki od izazova s kojima ste se suočili?
Najveći izazovi su bili na početku, bar mislim. Teško je naučiti se slušati druge otvorenog uma. Napravio sam sve početničke pogreške, dopuštajući mojim brigama da se ispriječe ispred slušanja. Na primjer, kada sam prvi put vodio neke ljude osam dana u samoći, imao sam ideje za svaki dan o tome za što bi tekstovi mogli pomoći, koje teme bi mogle doći, itd. Naravno, to se ispriječilo mome slušanju onoga što je sudionik tražio od Boga. Ali jednom kad sam shvatio, počeo sam slušati druge bez previše briga o tome što ću reći sljedeće, opustio sam se i vjerujući Božjem duhu i mojim prethodnim pripremama, i bilo je divno čuti što drugi imaju za reći. Međutim, kada ljudi pate od nerješivih problema ili trajne suhoće u molitvi, onda se moram podsjetiti, ili me moj duhovnik (nadzornik) podsjeti, na moju potrebu da vjerujem Bogu i da ostanem u svojoj ulozi duhovnog voditelja. Drugi izazov je brinuti o svakome tko dolazi po duhovno vodstvo. Svi mi imamo ono što nam se manje ili više sviđa, ali ako ne mogu doći do naklonosti nekoj osobe, neću moći biti od stvarne pomoći njemu ili njoj. Dakle, molim za Božju pomoć da volim druge kao što ih Bog voli. Iznenađen sam koliko često takva molitva djeluje.
Koji je vaš savjet za nekoga tko želi pokušati duhovno vodstvo po prvi put?
Prvo bih saznao zašto razmišljaju o pokušaju duhovnog vodstva da bih dobio neke ideje o njihovoj motivaciji. Ako bih osjetio da razlog ima veze sa željom da se razvije dublji odnos s Bogom, tada bi im dao imena nekih mogućih duhovnih voditelja. Rekao bi im da najprije pokušaju s nekim naći se na par razgovora I da se onda zapitaju kako se osjećaju i dobivaju li ili ne pomoć u svojem odnosu s Bogom. “To nije brak”, rekao bih,” Ustraj jedino ukoliko ti pomaže.” Također bih govorio u razgovorima o duhovnom vodstvu: “Ako ste našli duhovnika koji vam želi pomoći, bježite; ako ste našli onoga koga zanima vaše iskustvo Boga, vjerojatno ste u dobrim rukama.” Drugim riječima, mislim da ljudi koji se zbilja zanimaju za Boga će bolje slušati tuđe iskustvo i time biti bolji duhovni voditelji.
Kakvo su tipično okruženje i format za duhovno vodstvo danas?
Tipično okruženje je nekakav poslovni prostor ili prostorija koja je privatna, ali opet i javna, barem u smislu da bi drugi mogli vidjeti u nju. Potonje upozorenje je uvedeno nakon krize zlostavljanja (u Americi). Format je neformalan. Neki duhovnici koriste svijeću ili neki drugi simbol; neki počinju svaki susret molitvom. Nakon uobičajenog pozdrava zbog kojih se ljudi osjećaju kao kod kuće, obično pitam kako stvari napreduju. Budući da sam postavio žarište na odnos s Bogom, to je obično gdje počinjemo, i to s onim što se događalo u toj vezi od zadnjeg puta kad smo se sreli. Mi razgovaramo o iskustvima sudionika. Pitam pitanja koja olakšavaju razmišljanje o tim iskustvima i o onome što je od Boga u njima. Kako razgovor ide kraju, govorimo o idućim koracima koje će osoba poduzeti u odnosu s Bogom. Obično imam jedan sat za svaki sastanak, ali većina njih ne traju sat vremena. Kada je sudionik uvjeren da on ili ona znaju kamo dalje, završimo.
Koja je svrha ili cilj duhovnog vodstva?
Mislim da sam odgovorio na to pitanje kad sam odgovorio na prvo. Vjerujem da je svrha pomoći drugima da razviju dublji odnos s Bogom. Budući da se taj odnos može razvijati sve dublje do kraja života, ne vidim ni jedan razlog da se ne viđa duhovnog voditelja sve do tada. Svatko od nas može prestati pratiti odnos s Bogom u bilo kojem razdoblju našega života.
Kako nečija slika o Bogu igra ulogu u duhovnom vodstvu?
Svaka slika Božja koju imamo je idol, ali neke su vjerniji prikaz onoga tko je Bog od drugih. U stvari, mislim da nam Bog, kroz produbljivanje našeg prijateljstva s Njim, stalno pokazuje slabosti naših slika. Mislim da se nešto slično dogodi u bilo kojem bliskom prijateljstvu; uvijek postoji nešto novo za naučiti o nekome, jer smo sami sebi zagonetka, kao i drugima. Ali Bog je uistinu misterij. Dakle, odnoseći se na Boga, znači neprestano odustajanje od naših pogrešnih predodžbi i slika o tome tko je zapravo Bog. Dakle, odgovor na Vaše pitanje, nečija slika o Bogu igra vrlo važnu ulogu u duhovnom vodstvu. Možda kad vidimo Boga licem u lice (što god to značilo), kao što sam često govorio, konačno ćemo zasigurno znati da je Bog sami Misterij (Tajna), ali onda ćemo biti presretni da je to tako, jer tada ćemo znati da je Bog Bog, a ne samo veće biće od nas.
Imate li bilo kakve konačne misli ili riječi mudrosti?
Zahvalan sam na svim ovim pitanjima. Bog je dao veliki dar Božjem narodu nadahnjujući Ignacija da napiše Duhovne vježbe. U ovoj knjizi on je, iz vlastitog iskustva, razvio metodu kako obučiti druge da ljudima pomognu u njihovu odnosu s Bogom. Vjerujem da je Bog oduvijek želio ljudska bića za prijatelje te pomagače u velikom djelu stvaranja, onoga što je Isus nazvao Kraljevstvom Božjim. Dakle, duhovno vodstvo je jedna od velikih službi prenesena preko Ignacija u Crkvu.
Sean Salai SJ
Fotografija: Jehyun Sung
