Od svih mogućih mjesta na svijetu, ja sam Boga pronašla u nekoliko dizala.
Smrad na parkiralištu u središtu grada napao mi je nosnice, a kada su se vrata dizala otvorila, ispred nogu mi je bila lokva. Uplašila sam se što bi to moglo biti. Kad sam je oprezno preskočila i pritisnula dugme za zadnji kat, shvatila sam da je to bila kava. Ne tako neugodno kako je moglo biti, ali ipak ružno.
U tom sam se trenutku vinula na svoje duhovno putovanje. Kada me Bog pozove prema gore i prema naprijed, naići ću na neku neugodnost, ali ja je mogu pregaziti, proći pored nje i ne zaglaviti se u njoj.
Poslije toga, jednog dana ovog tjedna krenula sam ulaziti u dizalo čim su se vrata počela otvarati i sudarila sam se s osobom koja je izlazila. Krenula sam na zakazan pregled kod liječnika koji je bio na najvišem katu. Udubljena u svoj samoživi plan, pretpostavila sam da dizalo postoji samo radi mene. Zaboravila sam da postoji i ostatak svijeta.
“Draga”, gotovo sam mogla čuti Isusa kako mi govori. “Obrati pažnju. Ja sam u svemu.”
Čak i u dizalu? Da. Bog mi je davao znak. Obraćanje pažnje nije tako jednostavno kad čekaš pred zatvorenim vratima na sljedeći životni korak, bez obzira radi li se o vratima dizala ili vratima u prenesenom smislu. Sjetila sam se vremena kada je Bog dopustio da čekam i gledao me kako očekujem da moje molitve budu uslišane istog trena na način da se neka nova vrata otvore. Ali ne ide to tako. Morala sam čekati.
Drugom sam zgodom čekala u hotelskom foajeu, okružena cijelim nizom dizala. Vidjela sam tu velik broj mogućnosti, ali ni jedna se nije za mene otvorila. Šest tipki koje su označavale katove pokazivale su ili da se dizalo ne pomiče ili da se kreće puževom brzinom. Vjerojatno sam to vrijeme mogla iskoristiti da se zahvalim Bogu što sam uopće na odmoru.
O Isuse, pozivaš me prema gore, a moje putovanje prema tebi uključuje čekanje. Mislim da znam na koja me vrata pozivaš da uđem, ali tamo je prepreka. Ta se vrata meni ne otvaraju. Zaposle nekog drugoga. Duhovna obnova je popunjena. Moram preskočiti 10 obruča kako bih mogla volontirati. Ili se vrata ne otvaraju za nešto veće. Čekam, ali nema znaka koji bi usmjerio moje zvanje ili važnu odluku. Zar nisam čekala dovoljno dugo?
Ne sjećam se koja me je mudra osoba naučila molitvu o otvaranju vrata, ali mi je drago da je znam. Pomogla mi je puno puta:
Isuse, otvori ona vrata kroz koja želiš da prođem,
a drži zatvorena ona koja me ne vode k tebi.
I tada u hotelu, iznenada, čujem zvono iza sebe. Dizalo je prije samo sekundu bilo na 30. katu, ili sam barem tako ja mislila. Otvorila su se vrata na koja nisam ni računala.
Naravno, kada se radi o dizalima, ona sva dolaze na iste katove, i svaka će me vrata odvesti na željeno mjesto. Naš Abba slično postupa. Ako ja silom želim otvoriti jedna vrata i na njih ući, Bog može upotrijebiti moj (čak glup) izbor da me svejedno dovede na zadnji kat (nebesa). Sva vrata vode k Isusu, ako pozorno gledamo.
Korišteno s dopuštenjem. Copyright Loretta Pehanich.
Prvi put objavljeno na: www.ignatianspirituality.com.
S engleskog prevela K.S.
Fotografija: Judith Chambers
