Koja je tvoja prva reakcija kada čuješ riječ “vodstvo”? Za neke je to asocijacija na odgovornosti. Drugi automatski odgovaraju sa “nisam ja vođa ničega” ili postaju cinični “evo opet kreće korporativni govor”! Nekima pak naviru sjećanja “aha da, sjećam se te osobe koja me inspirirala toliko da bih za njom u goruću zgradu”.
Ono što ignacijevsko vodstvo čini posebnim je to da je ono takvo da bismo za takvim vođom ušli čak i u goruću zgradu. Tako i treba biti. Ignacije je imao tu iskonsku Isusovu privlačnost, kakvu bi trebali imati svi dobri vođe. Ako raste interes za pojam vodstva općenito, a posebno za ignacijevsko vodstvo kao takvo, to je zato što je naš suvremeni svijet u posljednjim desetljećima (politički, ekološki i socijalni) postao neka vrsta švedskog stola dobrog, lošeg i odsutnog vodstva. Suočavamo se s mnogim krizama koje kao da vape za autentičnim vođama. Hitno nam trebaju dobri vođe.
Biti vođa nije isto što i biti šef – biti vođa znači puno više. Ta istina posebno dolazi do izražaja kod ignacijevskog oblika vodstva. Vodstvo nije puki skup ovlasti koje doprinose statusu moći, a hijerarhija je dvosmjerna, ne jednosmjerna (svaki provincijal odstupa nakon šest godina mandata). To je u samoj srži poziva. Svaki isusovac vodi, dobro ili loše, ali vodi. Područje ignacijevskog vodstva ne odnosi se samo na ravnatelje isusovačkih ustanova. Kao što su isusovci iz Velike Britanije nedavno zorno pokazali, svatko oblikovan ignacijevskim obrazovanjem ili formacijom je formiran da vodi, bez obzira na položaj. Ako si isusovac, pozvan si biti pozoran i svjestan pojma vodstva u svom životu i njegovog utjecaja na druge.
Često čujem kako su vođe oblikovani ignacijevskom duhovnošću empatični, otvoreni za promjenu i suradnju, usmjereni na svrhu i u duhovnim i svjetovnim pitanjima. Intrapersonalno, vođa koji teži izvrsnosti treba imati razumijevanje samog sebe, integritet, autentičnost i hrabrost. Interpersonalno, treba razviti dobre komunikacijske vještine, vještine motiviranja, biti sposoban i nadahnuti i suosjećati. U organizacijskom smislu vođa treba strateški planirati, biti vizionar, usmjeren ka svrsi i vođen misijom. No, ignacijevsko vodstvo nije jednostavno dobro vodstvo začinjeno isusovačkim žargonom. Njegova prepoznatljivost je puno dublja od toga.
Što onda čini ignacijevskog vođu? Jednostavne formulacije ne bi imale puno smisla jer pojam ignacijevskog vodstva nije opisan u nekoj sažetoj definiciji. Takvo vodstvo je naziv za proživljeno iskustvo koje uranja u realni svijet, a koje je duboko ukorijenjeno u duhovnim vježbama i isusovačkoj tradiciji. Čula sam oce isusovce kako objašnjavaju da se kroz življenje i djelovanje uči i vježba. Slažem se u tome kako je teško, možda i nemoguće svesti vodstvo na jednostavnu formulu ili definiciju. Ali za one koji su novi u isusovačkom okruženju ili privučeni time što su otkrili u želji da dublje zarone, potrebna je određena početna pozicija, startna točka.
Nedavni osamnaestomjesečni program ignacijevskog vodstva organiziran od strane Konferencije europskih provincijala se bavio istim pitanjima. Mi, kao tim za obuku, bili smo sastavljeni od laika i isusovaca, a sudionici su dolazili iz 22 zemlje koje su obuhvaćale prilično široko shvaćenu “Europu” (od Moskve do Libanona, od Portugala do Kirgistana). To je omogućilo bogato stapanje raznih očekivanja i iskustava. Meni je to isto tako pomoglo da se iskristaliziraju razne misli koje su se u meni postupno oblikovale posljednjih desetak godina. U ovoj fazi želim predložiti pet karakteristika tipičnih za ignacijevske vođe, tipične ili zato što su povezane s obilježjima karakterističnim za ignacijevsku duhovnost ili zato što ignacijevsko učenje može istančati ili obogatiti ono što već znamo o pojmu vodstva iz drugih izvora ili našeg osobnog iskustva. Tih pet može potaknuti na promišljanje i to su sigurno karakteristike bez kojih ne možemo ni zamisliti ignacijevsko vodstvo, ali to nije konačno oblikovanje i formula.
Poniznost
Ignacijevsko shvaćanje poniznosti nije u tome da tjeskobno pokušavamo uravnotežiti svoje mane i vrline, ili u uspoređivanju s drugima, ili samozatajnosti (spustite glavu i šutite). Ignacijevsko shvaćanje poniznosti je vidjeti svoje istinsko i pravo ja, realno i sveobuhvatno, u svijetu koji je nepovratno promijenjen Isusovim djelovanjem; ukoliko je evanđelje istinito onda je Isus otkrio potencijale u ljudskoj prirodi – za dobro i za zlo. Štoviše, samo se kroz grijeh i palo stanje može vidjeti puna ljepota i veličina Otkupitelja.1 Poniznost se prvenstveno zato što je svjesna da je ljubljena usuđuje pogledati realno u sve to. Isto tako se usuđuje biti ponižena bez da vjeruje da umanjuje samu svoju bit. Lažna poniznost napada čovjekov osjećaj za vrijednost i dostojanstvo. Ispravna poniznost nas oslobađa pritiska da nešto moramo zavrijediti. Kad Ignacije opisuje treću vrstu poniznosti u Duhovnim vježbama on govori o odabiranju siromaštva s Kristom siromašnim i uvredama koje bi trebali birati radije nego časti.2 Mi se odlučujemo za ovaj drugačiji put, ne zato što smo ovisni o požrtvovnosti i poniznosti i ne zbog toga što smo alergični na pojam moći, nego zato što volimo Isusa previše da bi na našem putovanju više voljeli lakoću, snagu i uspjeh od njega.
Vođa koji se vodi takvim poimanjem poniznosti, i sa svjesnosti o sebi kao beskrajno ljubljenim grješnikom, će razvijati potpuno drugačije odnose. Gledat će na sebe u odnosu na tim ili organizaciju kojoj služe kroz samu svrhu kojoj služi. Ignacijevske vođe će na moć ili vlast gledati drugačije, pažljivo će se odnositi prema njoj, ali neće ju izbjegavati (Papa Franjo to lijepo dočarava3).
Poniznost hrani autentičnost jer se uklanja pritisak da se bude veći od života. Ona nam može pomoći da odgovornost vodstva nosimo puno jednostavnije i lakše nego kad vodstvo baziramo na junaštvu, karizmatičnosti, ekstravaganciji. Ignacijevske vođe nisu ugroženi tuđom izvrsnošću baš zbog toga što oni svoj legitimitet ne baziraju na svekolikoj izvrsnosti. Mogu se okružiti i ljudima koji nadmašuju njihove vlastite sposobnosti. Kad se tako nešto dogodi poniznost osnažuje one koji vode.
Sloboda
Druga bitna karakteristika proizlazi iz Ignacijevog učenja o slobodi od neurednih navezanosti, učenja koje podrazumijeva dopuštanje da nešto napustimo i prihvatimo. Postoji “ravnodušnost” (koju bi Joe Munitiz SJ opisao kao bivanje pripravnim i spremnim odreći se nečega iz ljubavi prema Bogu4) u skladu s “unutarnjom slobodom” – raspoloženje koje je otvoreno i neopterećeno, a samim time onda sposobno prigrliti i pozdraviti sve što dolazi ili se događa. Ovo zvuči jako primamljivo, ali nije nimalo jednostavno. Mnogi vođe imaju neuredne navezanosti u odnosu na svoj rad ili misije koji sami po sebi nisu loši. Kao primjer, jeste li sreli vođe s dobrim namjerama koji u plemenitoj viziji ili stvari dovode svoj tim do iznemoglosti? Ignacijevski vođe trebaju rasti u razlučivanju vlastitih navezanosti, vlastitih nesloboda i koji će više djelovati u smislu laganog uklizavanja nego usiljenog jurcanja. Njihov zadatak ne leži u tome da se organizacijska jedinica upregne, nego u tome da se prati određeni plovni put s neprestano uključenim radarom, vršeći mikro prilagodbe i zadrži spremnost za promjenu, bez straha da je promjena ujedno i ugroza.
Prepoznajem radoznalost prvih isusovaca kao plod ove vrste slobode. “Živjeti u pokretu” nije nužno stanje otvorenosti za određenu misiju nego i otvoren i slobodan um. Ignacije i rani isusovci su poznati kao majstori prilagođavanja (možda i dobrim dijelom kako bi zadovoljili potrebe svih nas za uzorima u takvom načinu ponašanja). Nekad je prilagođavanje jednostavno rezultat toga da je nešto pošlo po krivu pri prvom ili prethodnom pokušaju. Zasigurno se pristup i stav Franje Ksaverskog u Indiji promijenio u odnosu na pristup i stav u Japanu5 i pristup Mattea Riccija prilikom inkulturacije u Kini se također razvijao kroz njegovo tamošnje osobno življeno iskustvo.6
Utjeha
Treća izrazito ignacijevska kvaliteta koju želim istaknuti jest utjeha. Svjetovni modeli vodstva traže od vođe da nadahnu i motiviraju svoje timove. Bilo bi neprimjereno od njih tražiti radost. Prevladavajuća zbilja jest da živimo u prilično nestalnom, nesigurnom, složenom i višeznačnom svijetu, a od vođe se zahtijevaju autentičnost, spretnost i fleksibilnost. Sve zaista potrebno. Ali kršćanski način gledanja je u kontekstu uskrsnuća. Štoviše, u duhovnim vježbama, Ignacije nam daje načine kako prepoznati milost utjehe. U našem životu s Bogom, u radosti Četvrtog tjedna Duhovnih vježbi mi usrdno tražimo i molimo za taj dar. Ignacijevski vođe priželjkuju, čak i očekuju, da radost može nekako biti toliko prisutna da čini presudnu razliku i utjecaj. Oni traže kraljevstvo nebesko u ovom svijetu takvom kakav jest jer Uskrsnuće znači da grijeh nije pobijedio. Papa Franjo je baš na to stavio naglasak kod svog obraćanja 36. općoj kongregaciji Družbe Isusove (GC36):
„U Vježbama, Ignacije traži od svojih suputnika da kontempliraju “zadaću utjehe” kao nešto što je specifično za Uskrslog Krista. Neka nam nikada ne bude ukradena ta radost, niti zbog malodušnosti kad se suočimo s velikom količinom zla u svijetu i nerazumijevanja od strane onih koji bi trebali činiti dobro, niti zbog pokušaja da nadomjestimo tu radost drugim, ispraznim radostima…Radost nije ukrasni dodatak, nego je jasan pokazatelj milosti, ona ukazuje na to da je ljubav aktivna, djelotvorna, prisutna.“
Ignacijevski vođe moraju stavljati naglasak na nadu, surađivati s nadom uz stalnu svijest o “zadaći utjehe”.
Osjećaj za smjer
Vizija i jasan osjećaj za smjer su ključni za dobro vođenje. Mnoge tvrtke imaju poteškoće u artikuliranju svoje svrhe postojanja jer svrhu postojanja gledaju kroz prizmu djelovanja.7 Ali vođi koji je formiran u ignacijevskoj tradiciji odgovor na to “zašto” se nalazi u ‘Načelu i temelju’ iz Duhovnih vježbi: “Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu”. Ovo i sveprisutna slova AMDG (Ad Maiorem Dei Gloriam – na veću slavu Božju) su usmjerivači pozornosti i svijesti na ono što je bitno, a ne rečenice bez sadržaja i dubine.
Zašto vodiš? Zato što je Bog veličanstven, pa je samim time razumno sve što se radi raditi na veću slavu Božju. Jer je čovjek stvoren da hvali, štuje i slavi Boga te tako živi radosno i istinoljubivo jer zna da je spašen. Ignacijevski vođe postavljaju svoje jasne prioritete i vraćaju im se uvijek iznova. Njihov pogled je usmjeren na Boga, a Načelo i temelj im pomažu da se taj pogled i zadrži na Bogu.
Razlučivanje
Razlučivanje je uočavanje pokreta koji nastaju u srcu, a odmjeravaju se umom8 i kao takvo je u središtu ignacijevskog načina postupanja. Može se reći da je to središnja ignacijevska kvaliteta, ona oko koje se vrte sve ostale.
Vođe općenito žele biti mudri, ali ne traže svi mudrost na istim mjestima. Neki nastoje postati “vođe misli”. Drugi usavršavaju svoju inteligenciju i vještine koje služe u kritičnim trenucima. Treći neprestano istražuju i prate najnovije teorije vodstva. Ignacijevski vođe nastoje biti pronicljivi. Članak Jamesa Hanveya o vodstvu pape Franje to sažima na ovaj način:
„Razlučivanje je milosno traženje, neka vrsta umijeća, Božjeg spasonosnog djelovanja u svim našim odnosima, formalnim i neformalnim, osobnim i institucionaliziranim, bez obzira bilo ono aktivno ili pasivno. Sloboda je naša poslušnost toj skoro pa gravitacijskoj sili i obrascu djelovanja Božje milosti. To je iskonska mudrost koja proizlazi iz spoznaje toga komu pripadamo i čemu naše srce istinski teži. Traži od nas da budemo pozorni na pokrete Duha kako u svijetu tako i u nama, te da osobito budemo pozorni na ono što nas može učiniti gluhim ili iskrivljavati nam percepciju.9“
Ignacijevski pristup dobrom donošenju odluka uključuje više od pukog zbrajanja prednosti i nedostataka uključujući različite pristupe (samo po sebi to jest jedna od sastavnica koje ignacijevski žargon naziva razlučivanjem). Ono uključuje i obvezu pažljivog osluškivanja različitih motivacija prilikom rada u organizaciji, do te točke i mjere čak da se neke odluke u konačnici ne temelje isključivo na projiciranim ishodima, nego radije na shvaćanju da se koraci čine iz i kroz naše shvaćanje tko smo u odnosu na Boga, što alternativne metode ne čine.
Ignacijevski vođe mole, reflektiraju i razlučuju u svom privatnom životu, što naravno utječe i na poslovno okruženje u kojem se nalaze. Organizacijska jedinica koja razlučuje u odnosu na vlastito iskustvo gledat će drugačije u odnosu na onu koja to ne radi. Kvaliteta aktivnog slušanja će porasti, kao svojevrsno zajedničko uključivanje na Božju frekvenciju. Odnosi između timova obogaćuju sam proces donošenja odluka.
Zajedničko razlučivanje je na 36. Generalnoj kongregaciji postavljeno kao prioritet na globalnoj razini Družbe Isusove, tako da će narednih nekoliko godina biti bogato tlo za eksperimentiranje u rastućim okruženjima zajedničkog razlučivanja, što na ignacijevskim radnim mjestima što u isusovačkim zajednicama.
Ovih pet karakteristika se ne očituju u nekom općenitom stilu vodstva, nego više po nekoj vrsti ne toliko konvencionalnih i zajedničkih težnji. Osobne, međuljudske i organizacijske vještine potrebne svakom dobrom vođi obogaćene su tim ignacijevskim karakteristikama i kvalitetama. Utjeha, sloboda, jasan smisao za smjer, poniznost i razlučivanje nužno čine neke vještine lakšima za održavanje. Djeluju kao neka vrsta ležajeva u kompasu. Ukoliko je posao ili djelo u konačnici usmjereno na Boga i Božje, smisao odgovornosti vođe može napraviti duboki, oslobađajući i radosni iskorak.
Sve ovo postavlja zanimljiva pitanja za budućnost. Kao laika, intrigiraju me različiti pristupi vođenju kod isusovaca nasuprot laicima koji vode isusovačke organizacije. Potonji nisu pozvani biti kopije isusovaca zato što su odgovornosti različite i drugačije, a pretpostavljam da je i karizma različita. Pitanja poput ovih progovaraju onima koji oblikuju buduće tečajeve ignacijevskog vodstva i pozivaju na duboku i plodnu suradnju između isusovaca i laika koji vode u stvarnim i izazovnim situacijama. Izazov će biti ne ograničiti ili svesti ignacijevsko vodstvo na jednu običnu teoriju s pripadajućim alatima i praksama. Ignacijevsko vodstvo je raspoloženje uma, srca i volje. Vjerujem da se tu na osobit način utjelovljuje i primjenjuje Evanđelje u službi potreba svijeta za istinskim vodstvom.
Sarah Broscombe je freelance trenerica i voditeljica duhovnih programa. Živi u Yorkshireu, a radi po cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu i u SAD-u. Njena povezanost s isusovcima započela je 2002. godine kada je radila u zajednici isusovačkih volontera, a nakon toga je raspoređena na razvoj zajednice u Gvajani te na duhovni rad u duhovnim centrima Loyola Hall i St Beuno. Trenutno koordinira timom koji razvija novi program ignacijevskog vodstva.
1. Philip Endean, ‘On Poverty with Christ Poor’, The Way 47/1–2 (Jan/April 2008), 47–66. www.theway.org.uk/back/4712Endean.pdf
2. Paragraph 167 of the Spiritual Exercises. Philip Endean SJ’s article on the third degree of humility (ibid.) is most helpful here.
3. James Hanvey SJ’s article on Pope Francis noted this humility in action from the first day of his papacy. (See James Hanvey, ‘Because you give me hope’, Thinking Faith, 30 April 2013: www.thinkingfaith.org/articles/20130430_1.htm)
4. Joseph Munitiz SJ (trans), St Ignatius of Loyola: Personal Writings (Penguin, 1996), glossary.
5. St. Francis Xavier, ‘Letter from Japan, to the Society of Jesus in Europe’ (1552) sourcebooks.fordham.edu/halsall/mod/1552xavier4.asp
6. Nicolas Standaert, ‘Matteo Ricci: Shaped by the Chinese’, Thinking Faith, 21 May 2010: www.thinkingfaith.org/articles/20100521_1.htm
7. Simon Sinek’s ‘Starting with WHY’ TED talk is one of the most successful (and arguably influential) of all time, with about 34 million views: www.ted.com/talks/simon_sinek_how_great_leaders_inspire_action
8. Joseph Munitiz SJ, op. cit.
9. James Hanvey SJ, op. cit.
Preuzeto s www.discerningleadership.org, s engleskog preveo D.V.
Naslovna fotografija: Yael Portabales
