Isusovačka tradicija doživljava Boga kao aktivnog i osobno uključenog u život svakoga od nas… Bog se upustio u životno dug dijalog s nama. Naša uloga u tom dijalogu jest da budemo pažljivi, slušamo i pokušamo odgovoriti.
Često čujemo da svatko od nas ima poseban poziv – ali što je uopće poziv (“vocatio”)? Često sam o tome razmišljao od kad sam promotor zvanja. Nije to “stvar” unutar nas. Niti je to “stvar” izvan nas koju pokušavamo pronaći kao u lovu na blago. Naravno, ono označava “Božji poziv” upućen nama, ali to je jednostavno prijevod latinskog glagola vocare, “zvati”.
Kako bi pokušali razumjeti što poziv uistinu jest, ili što stvarno radimo kada se trudimo otkriti svoj životni poziv, možda je dobro pogledati ova dva ekstremna stava. Kao što je moj magister novaka nama govorio, istina je često negdje u sredini.
Ekstremne mjere
Prvi ekstremni stav je da Bog ima nacrt za svakoga od nas. Otkriti svoj životni poziv tada bi značilo shvatiti i ostvariti taj nacrt. Ukoliko odlutamo s tog Božjeg puta za nas, odlutamo od Božje volje i izgubljeni smo. Većina danas prepoznaje ovaj model razumijevanja nečijeg životnog poziva kao nešto prilično rigidno i neodrživo.
Nasuprot tome je stav da je Božji poziv svima nama jednak – biti jedno s Gospodinom i koristiti primljene darove u službi svome bližnjemu. Izabrati kako to ostvariti prepušteno je svakome od nas. U ovom pogledu, Boga u stvari ni ne zanima kako ćemo to učiniti sve dok to činimo. Ovaj pogled Boga čini nekim tko je udaljen i koji se ne želi miješati, pa čak skoro i nekim koga nije baš briga za to. Ovo sigurno nije Bog judeo-kršćanskih pisama u kojima se objavio kao onaj koji se osobno zauzima u našim životima i u našoj povijesti.
Srednji put proizlazi iz moje isusovačke, ignacijevske tradicije, koja vidi Boga kao aktivnog i osobno uključenog u život svakoga od nas. Bog nam govori izravno u našim srcima, umovima i dušama kroz naše misli i osjećaje, kroz naše unutarnje pokretne i čežnje. Ipak, ne dolaze sve naše unutarnje misli, pokreti i čežnje od Boga. Iz tog razloga moramo razlučivati koje su one koje dolaze od Boga a koje nisu. Bog se upustio u životno dug dijalog s nama. Naša uloga u tom dijalogu jest da budemo pažljivi, slušamo i pokušamo odgovoriti.
Kroz ovaj ignacijevski pogled otkrivamo ono na što nas Bog poziva pridajući pažnju onome što nam najviše daje život, snagu i radost. Što tebe u životu zanima i kako ćeš usmjeriti svoj život da to što te zanima slijediš? Netko možda osjeća u sebi strast za umjetnošću ili znanošću i duboku čežnju da se oženi i ima djecu. Drugi mogu željeti podučavati ili djelovati i otkriti da će svoje strasti najviše ostvariti u kontekstu redovničkog života ili svećeništva.
Bog govori kroz naša iskustva
Zvanje je, dakle, doslovno “Božji poziv”, poziv koji čujemo slušajući Božji glas u nama dok nam Bog govori kroz naša unutarnja i vanjska iskustva. Slušanje Božjeg poziva je interaktivni proces – dijalog – između Boga i nas.
Ako pogledamo na glavne, tipične pozive u Pismu, možemo vidjeti da se ocrtava jedan vrlo sličan obrazac. Bio to Abraham, Mojsije, Samuel, Jeremija, Marija, Isus ili Petar, svi su oni na neki način čuli Božji glas, često u unutrašnjosti svoga srca, ali ponekad i kroz vanjska iskustva. Bez obzira kako su oni čuli Božji glas, svaki od tih modela iz Pisma konačno odgovara velikodušno i otvoreno. Nakon nekog vremena njihovi pozivi izgledaju očiti i određuju tko oni zapravo jesu. No, to nije slučaj na početku.
Kada, dakle, kažemo da svi mi imamo poziv u životu, to znači da Bog govori svakome od nas na osoban način i da smo mu važni. Ako poslušamo i odgovorimo, rastemo prema posjedovanju osjećaja za jasnoću s obzirom na pitanje našeg životnog poziva.U početku svatko od njih odgovara smeten i kroz sumnju. Prva reakcija svakoga od njih je varijacija na temu “Ne ja, Gospodine!” “Ja sam premlad” (Jeremija) ili “Ja mucam” (Mojsije) ili “Ja sam previše grešan” (Petar i Izaija) ili “Nisam imala spolni odnos, kako ja mogu roditi sina?” (Marija). Ali kako se trude pažljivo slušati i velikodušno i otvoreno odgovoriti, konačno otkrivaju na što ih Bog poziva. I što dublje odgovaraju, kako vrijeme prolazi, jasnije uočavaju da su pozvani. Svi oni razviju originalan, dubok osjećaj za poziv.
Doista je predivno i radosno iskustvo rasti svjestan ovog pitanja. U isto vrijeme, važno je upamtiti da početne znakove poziva rijetko prati mnogo mira i jasnoće. Redovito ih prati sumnja i zbunjenost – možda čak i zabrinutost. Zato je važno ostati vjeran razgovoru s Bogom – po njemu raste osjećaj za jasnoću o onome što je pravo za tebe, onome što će tebi donijeti mir i radost.
Ako u ovom trenutku razlučuješ svoj poziv i ako osjećaš nesigurnost, vjeruj da ti Bog govori i da ćeš, ako se potrudiš slušati i odgovoriti, naći svoj put.
Uživaj na tom putu. Neka Bog blagoslovi svaki tvoj korak!
Warren Sazama SJ
Fotografija: Eric Prouzet
