Dvojica evanđelista uključila su, na prvi pogled, jednostavnu zgodu kako Isus iz Nazareta susreće slijepca. Iz Markova evanđelja znamo da se zove Bartimej, što u hebrejskom znači “sin Timejev” (Mk 10, 46-52).
Bartimej sjedi pokraj puta, moli milostinju dok Isus i njegovi učenici prolaze pokraj njega. Evanđelja pišu da je Isusa pratio “silan svijet” i mora da je tamo bilo bučno. Možete si lako predočiti kako se slijepac raspitivao što se to događa.
Kad Bartimej ču tko tuda prolazi, povika: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Evo ovdje ironije: kako nam Marko kaže, većina ljudi u mnoštvu nije znala tko je Isus. Isusov pravi identitet da je Mesija, bio je većini ljudi skriven. (Teolozi to zovu “mesijanska tajna.”) Međutim, slijepac vidi.
Mnoštvo utišava Bartimeja. Ali on je ustrajan i ponovno viče. Slijepac, koga su najvjerojatnije ignorirali čitav njegov život, želi da ga Isus zapazi. Nevidljiv čovjek želi da ga se vidi.
Napokon, Isus ga čuje i poziva ga k sebi. Služeći se pripovjedačkom slobodom u kojoj ima i istine, njegovi prijatelji, koji su ga prije ušutkavali, sada govore: “Ustani, zove te!” Kretnjom slobode zbaci sa sebe haljinu i približi se Isusu.
Isus upita Bartimeja: “Što hoćeš od mene?”
“Učitelju,” zamoli slijepac, “učini da progledam.”
“Progledaj!” piše Luka u svom Evanđelju, “Tvoja te je vjera ozdravila.” Bartimej je ozdravljen i uputi se za Isusom.
Kad sam kao isusovački novak prvi put čuo za tu zgodu, bio sam zbunjen. Zašto bi Isus pitao Bartimeja što želi? Isus je mogao vidjeti da je čovjek slijep. Do sada je Isus učinio nekoliko ozdravljenja, stoga je znao ne samo da bolesnici žele biti ozdravljeni, nego da ih on može izliječiti.
Zašto, dakle, postavlja to pitanje? Malo pomalo, sinulo mi je: Isus pita Bartimeja što hoće, ne toliko zbog sebe, nego zbog slijepca. Isus je pomogao čovjeku da identificira svoju želju i da mu to bude jasno.
Želja je u vjerskim krugovima na lošem glasu. Kad većina ljudi čuje tu riječ, misle na dvije stvari: seksualna želja ili materijalna želja, a jednu i drugu vjerski vođe često osuđuju. Prva je jedan od najvećih Božjih darova čovječanstvu, bez nje ljudski bi rod prestao postojati. Druga je dio naše prirodne želje za zdravim životom – za hranom, krovom i odjećom.
Neki ljudi teško prihvaćaju želju u svom duhovnom životu. Jedna od najboljih knjiga o Ignacijevoj duhovnosti je The Spiritual Exercises Reclaimed (Popravljene Duhovne vježbe), koju su napisale Katherine Dyckman, Mary Garvin i Elisabeth Liebert, tri redovnice. U svojoj knjizi one sugeriraju da neki pojmovi u Ignacijevskoj duhovnosti za žene mogu predstavljati zapreke i da se treba služiti drugačijim usporedbama. Želja je jedna od njih. “Žene često mogu osjećati da su, ako se obaziru na svoje želje, na neki način sebične i da se ne trebaju obazirati na svoje želje ako su zaista velikodušne prema Bogu.” Autorice potiču žene neka “zapaze” i “imenuju” svoje želje.
Zašto isticati želju? Jer želja je ključni način na koji nam Bog govori.
Svete se želje razlikuju od površnih želja, primjerice : “Htio bih novi auto” ili “Htio bih novo računalo.” Umjesto toga, govorim o našim najdubljim željama, o onima koje oblikuju naše živote: želje koje nam pomažu da uvidimo što trebamo postati i što nam je činiti. Naše duboke želje pomažu nam upoznati što Bog želi za nas i koliko Bog želi biti s nama. A Bog nas, vjerujem, ohrabruje da zapazimo i imenujemo te želje isto onako kako je Isus ohrabrio Bartimeja da artikulira svoju želju. Prepoznajemo li svoje želje, znači da prepoznajemo što Bog želi za nas.
James Martin SJ, iz knjige “Isusovački vodič za (gotovo) sve”
Fotografija: Saad Chaudhry
