Što se više udubljujemo u tekst i sadržaj knjižice Duhovnih vježbi to se više uvjeravamo kako je taj tekst prožet Svetim pismom. Pogotovu kad je riječ o promatranju Isusova života. Kad pak pogledamo meditaciju o „Pozivu Krista Kralja“, onda bismo mogli zaključiti kako je sv. Ignacije dao izvrstan sažetak Isusova poslanja, nauka, života i djelovanja. Jedan od naputaka u smjeru Ignacijeve meditacije možemo vidjeti u događaju koji donosi Matej (20,20-28) i Marko (10,35-45), dok sv. Luka (22,25-27) donosi tek zaključak o tome tko je najveći u kraljevstvu nebeskom. Ekumenski prijevod Biblije Matejev odlomak naslovljuje: „Ambicija i služenje“.
Dobro je poznato da je Isus svojom osobom i svojim naviještanjem uprisutnio kraljevstvo Božje i da je u tu stvarnost uvodio ponajprije svoje učenike koje je izabrao za najbliže suradnike, ali i sav svijet, kojega bi učenici imali potom uvesti u ista Božja otajstva. No oni najprije moraju proći tu školu. Da je bilo teško i njima namještati glave, upravo ovaj ulomak nam o tome svjedoči. Židovi, kojima su apostoli pripadali, imali su druga i drukčija očekivanja od spasitelja i otkupitelja. U njih je prvotno shvaćanje bilo usredotočeno na slobodu od Rimljana. No već su pomalo shvaćali nešto od uzvišenosti Božjega kraljevstva. A i samo su kraljevanje shvaćali vrlo ograničeno: jednostavno sjedenjem na prvim mjestima. Stoga Isus odmah veli i učenicima (prema Mateju) i majci njihovoj (prema Marku): „Ne znate što ištete.“ Odmah Isus upućuje na stvarnost Križa, ovdje je to označeno čašom koju najprije ima sam Isus ispiti, a potom to zahtijeva od učenika.
To su oni napori koje Ignacije spominje u meditaciji kad je riječ o zahtjevnosti ostvarivanja i izgaranja za Kraljevstvo Božje. Valja odmah uočiti: ni od čega, što Isus bude zahtijevao od učenika, on se neće izuzeti, naprotiv, ide pred njima. Možemo odmah dodati: ide s njima, ide u njima, On ih nosi. Bilo je doista potrebno da snagom Duha shvate stvarnost koju im Isus naviješta, da bi nošeni istom snagom ljubavi došli do razumijevanja svega što im je Isus govorio i da bi to u svojem životu utjelovili.
No jesu li tako ambiciozni bili samo Zebedejevi? Evanđelje nam svjedoči o ljutnji ostale desetorice apostola, što se prave važni i vrijedni prvih mjesta. Nisu li i ta desetorica gajila iste želje i imala iste ambicije?
Isus nimalo ne okoliša, nego otvoreno veli da On sam izvršava Očevu volju, pa bi tako imali i oni. On sam nije došao da mu se služi, nego da posluži svemu svijetu na spasenje i za to je uložio sve svoje sile pa i život. To je taj poziv Krista Kralja na magis (više) od svojih sila u službi Kraljevstvu.
Nakon silaska Duha Svetoga apostoli više ne gaje drugih ambicija osim svesrednog naviještanja i svjedočenja sve do prolijevanja krvi. Ne brinu se više za prva mjesta, za sjedenje, nego za žilav rad, a sv. Pavao će to onda izreći da su oni sluge Isusa Krista da bi Njega upravo pod Njegovim vodstvom navijestili svemu svijetu.
I to svatko od nas čini tamo kamo ga je Providnost postavila u užem ili širem okružju. Prema tomu onda vode susljedne meditacije pogotovu u prepoznavanju svojega mjesta u ostvarenju Božjega kraljevstva. Vjerujem da su i apostoli bili zadovoljni svojim mjestom na Srcu Isusovu, kako je to lijepo izrekao bl. Ivan Merz.
Fotografija: Ryan Loughlin
