Sveti Ignacije je pisao mnoga pisma. Povremeno čitam njegova sabrana pisma, kako bih naučila više o njegovom pristupu, praktičnoj primjeni duhovnosti u životu. Nedavno sam čitala jedno u kojem ga bogati par traži pomoć u donošenju odluke. Žele odlučiti što da učine sa svojim imanjem nakon smrti sina i jedinog nasljednika (“Pismo Fillipu Leernou, 22. rujna 1554.”). Muž je htio prodati imanje, a žena ga je željela nakon smrti donirati u neku hvalevrijednu svrhu. Ne mogu ni zamisliti kakve su sve probleme te drugačije ideje izazvale među supružnicima, a oboje su se nadali da će Ignacije odabrati njegovu ili njezinu stranu.
Ignacije se, kao i obično, zauzima za treći put i daje bogate upute kako pristupiti razlučivanju. Evo glavnog elementa njegovog odgovora:
Reći ću dvije stvari. Prva je da bi bez griješenja svaki mogao izvršiti svoju namjeru – kako god mislite da je dobro. Nadalje, plan muža se čini duhovnijim, osobito ako je to čovjek koji može i koji je navikao uposliti se boljim stvarima od imetka i ako namjerava nakon smrti, ili čak tijekom života, dati što ima za dobrobit svoje duše i u službu Boga.
Ignacije Loyolski: Letters and Instructions, St. Louis: Institute of Jesuit Sources, 2006, 516. str.
Priznajem da sam, kad sam ovo prvi put pročitala, pomislila da Ignacije zauzima strane, ali nakon promišljanja o odgovoru shvatila sam da je njegov cilj bio pomiriti dvije strane. Ne znamo što je bila prvotna nakana muža kada je htio prodati imanje. Je li planirao spremiti novac, potrošiti ga na sebe ili ga podijeliti? Unatoč nejasnim namjerama, Ignacije se obraća najboljem dijelu muževljeve naravi, možda čak hvali njegov plan kao da je bolji od ta dva kako bi ga potaknuo. Ignacije piše kao da su njegove namjere od početka bile iskoristiti novac za dobrobit drugih, a ne vlastitu.
Kroz ovaj prijedlog Ignacije postiže barem dvije stvari. Prvo, vježba svoj princip toga da uvijek pretpostavlja najbolje namjere drugih. Drugo, pomiruje želje supružnika tako što kaže da zaista nije važno kako se točno bogatstvo velikodušno koristi, dokle god im je cilj dijeliti ga i zanemariti materijalizam. Malo drugačijim riječima, Ignacije ih potiče da budu muškarac i žena za druge.
Ignacije je također jasan da bez obzira na to što odluče, njihov put nije grijeh. Ovdje podsjeća supružnike da ne ulaze u naviku kategoriziranja, dijeljenja izbora na dobar i loš, nego da hvale dobre želje koje se nalaze iza djela i ideja obje osobe.
Ignacije zaključuje pismo tješeći par zbog smrti njihovog sina i uvjeravajući ih da mogu imati vrijednog “nasljednika” u koji god se dobrotvorni projekt uključe. Njegov ton je dobrostiv i potiče ih da “donesu izbor vrijedan duhovnih osoba”. Drugim riječima, Ignacije govori što bi zaista moglo biti u srcu razmirice ovog para: kako ići dalje nakon jako teškog gubitka koji je zadesio njihove živote. On ih je potaknuo da pronađu put tako što će pronaći novi smisao u dogovaranju ostavštine, zajedno.
Dok se situacija ovog para neće moći primijeniti na čitatelja današnjice, Ignacijeve mudre riječi o razlučivanju ostaju relevantne:
- Biraj iz velikodušnog dijela svog duha. Ne možemo zadržati naša materijalna dobra nakon smrti, ali naša se ostavština može nastaviti kroz velikodušna djela.
- Kada razlučujemo s drugima, sjetimo se da ne postoji uvijek “ispravan” način, ali često postoji mnogo dobrih putova naprijed. Budite velikodušni sa surazlučiteljima.
- Kada dođe do konflikta u razlučivanju, moramo prepoznati dublje želje i dinamike koje su na djelu. Ne radi se uvijek o odluci koja je pred nama; možda se radi o tome kako se dublje susresti s ljudskim potrebama. Treba se jednako posvetiti tim potrebama, znajući da Bog želi raditi s njima.
Korišteno s dopuštenjem. Copyright: Marina Berzins McCoy.
Prvi put objavljeno na IgnatianSpirituality.com: www.ignatianspirituality.com
S engleskog prevela M.P.
Fotografija: Harli Marten
