Podsjetimo se zapisa sv. Ignacija Loyolskog iz Pedrole iz ožujka 1522. On se:
(…) odlučivao na velika pokornička djela, još ne gledajući toliko kako da zadovolji za svoje grijehe, koliko da se svidi i omili Bogu. I tako, kad bi mu došlo na pamet neko pokorničko djelo koje su uradili sveci, on bi odlučio učiniti to isto i još više. Njegovo je svo zadovoljstvo bilo u tim mislima, a o kojoj stvari nutrine uopće nije razmišljao. Nije ni znao što je to poniznost, ni ljubav, ni strpljivost, niti što je obazriva razboritost ni u ravnanju tim krepostima, ni u obuzdavanju. Išao je samo za tim da uradi velika izvanjska djela zato što su ih Sveci tako uradili na slavu Božju, a nije gledao ni na koju drugu potanju okolnost.
Autobiografija 14
Čini se da nam to pitanje često izmiče kada želimo napredovati u svetosti. Često nam je lakše činiti vanjska djela milosrđa i pokore, jer vrlo često nismo ni svjesni i ne analiziramo svoju unutrašnjost. Biblija o tome na različite načine pokušava upozoriti:
U prispodobi o dva sina promatranjem vidimo da je zapravo nutrina drugog sina u stanju koje nije dobro i koji ne odražava duh Oca. On radi sve za Oca, sve vanjske manifestacije koje je formalno potrebno obaviti. Međutim, on je ne samo ljut i zavidan na brata, već i ohol jer se smatra boljim i pravednijim, a osoran je i prema Ocu jer oprašta i milosrdan je. Povratak njegova brata u njemu izaziva salvu prikrivenih negativnih osjećaja prema bratu i prema ocu, koje očigledno nije prije iskazivao, koje je skupljao da bi ih izrekao u gotovo jednom dahu. Otac kada priprema gozbu povodom povratka sina, otvorena srca poziva i drugog sina na gozbu. Na salvu njegovih zamjeranja, ne ulazi u osuđivanje niti jednoga, samo poziva na pomirbu i ljubav, na zajedništvo. To je i ono što se od nas očekuje, ako želimo biti zajedno s Ocem – da budemo braća sa drugima bez zamjeranja, da se možemo radovati tuđem spasenju, da možemo druge nakon možda i nekih zamjerki pogledati u oči i biti s njima zajedno pred ocem u ljubavi. Za to se trebamo pripremati – to je i slika vječnog života. Ako na to nismo spremni, velik je teret u našoj duši koji nas koči doći k ocu i bratu. Brat kome je otac oprostio sada jest s ocem. I mi koji cijelo vrijeme jesmo na neki način s Ocem ako želimo biti na Gozbi s njime, moramo biti i sa svom braćom. I onom koja su nas povrijedila, i onom koja po našem mišljenju nisu zaslužila biti s Ocem, a kamoli da se za njih gozba radi, sa onima koji nisu na sebi radili i ništa ulagali da bi mogli biti s Ocem, koji su radili upravo suprotno i odlazili svjesno od oca. Ljudski to vrijeđa naš osjećaj za pravdu. Vrijeđa nas i mijenjali bi situaciju kako mi želimo, a ono što moramo promijeniti jesmo mi sami. Moramo biti kao Otac, ako želimo biti s njime, moramo praštati.
Naša zadaća kao kršćana je da svakim danom sve više upoznajemo Boga. To je lijepa zadaća puna ushita i zadovoljstva, ali i napora i borbe. Tako ga upoznajući, trebamo se suobličavati njemu, da u vječnosti imamo onaj stav koji on ima prema našoj braći. Možemo se kajati za grijehe koje smo učinili drugima i Bogu, ali ako ne odustanemo od stava koji nas je doveo do tih pogrešaka, nećemo moći k Ocu, kao što niti drugi sin nije mogao na gozbu, ne zato jer ga Otac nije pustio. On ga je zvao, ali sa tim stavom on sam nije htio ići. Postoji sakramenat ispovijedi i možemo sve ispovijediti, i tada smo kao izgubljeni sin, kajemo se, i Bog oprašta, ali ako zadržimo stav da smo u redu sa Bogom, ali zamjeramo braći, ali i Bogu na njegovom milosrđu, tada se pretvaramo u drugog sina.
Nije ova prispodoba jedina koju nam naš Gospodin Isus daje na tu temu. Na više mjesta Isus navodi koje stanje nutrine želi kod nas. Primjerice, prispodoba o cariniku i farizeju. Carinik je taj koji je skrušen i ponizan, a farizeji koji su pobožni i poznati po svojoj revnosti i neporočnosti, isto kao drugi sin, smatraju se boljima i osuđuju druge.
Također prispodoba s najamnicima, ista logika je tamo zastupljena. Oni koji smatraju da su radili više i dobili više, sada su nezadovoljni s onim što su primili. Ne pokazuju nikakvu sućut ni empatiju, nije im važno jesu li oni koji su radili manje, možda opravdano manje radili, možda su bili bolesni ili su njegovali bolesnog člana obitelji, što bi se dalo prevesti u suvremenu ili samo životniju terminologiju, možda su bili na bolovanju, pa su dobili isto kao i oni koji su radili. Kada bismo naš tvrd stav i ovdje primijenili, bi li bilo socijalne pomoći među ljudima? Možda su očajnički tražili novac i čekali do posljednje ure da ih netko zaposli što bi odgovaralo ljudima koji u neimaštini i teškim uvjetima na burzi dugo čekaju posao. Ako bismo i to zanemarili, ni takva socijalna kategorija nije opravdana tvrdom srcu? Po našoj ljudskoj logici i pravdi koju krojimo kada smatramo da smo zaslužni za nešto, i osjetimo se nadmoćnijima u odnosu na druge, svijet bi bio nemilosrdno mjesto. A Bog nije takav. Bog je milosrdan i Bog je ljubav. Ljubav ne dopušta oholost, tvrdokornost, stavlja druge na prvo mjesto. Iz ljubavi proizlazi i milosrđe. U tome su sav Zakon i Proroci (Mt 22 40).
U tom smislu je sama vježba egzamena koju nam je Ignacije ostavio nezaobilazna. Analizirati svakodnevno pokrete u svojoj duši i nju pripremati za susret ‘oči u oči’. Iz takve duše djela će izlaziti kao posljedica ispravnog stava kako u svagdanjem životu, tako i u kušnjama koje će pokazivati naše pravo lice. Isus ne treba djela u kojima nema ljubavi, jer dobrim djelima bez ljubavi ‘bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči’ (Kor 13 1), Isus treba nas, našu nutrinu, suobličenu slici Oca.
Koraljka Sansović
Fotografija: Karl Fredrickson
