Nedavno sam došla do nove razine razlučivanja: neposredno nakon što sam donijela odluku, ali još nisam poduzela ništa u vezi nje. Već sam obavila sve korake u razlučivanju. Molila sam, istražila, napravila popis svih razloga za i protiv, donijela odluku i stavila je pred Boga da je potvrdi. Sada bih trebala po njoj postupiti.
Čini se da mi je ovo najteži dio razlučivanja do sada. Osjećam kao da su mi stopala ukopana u zemlju, u želucu mi je muka. Ovo je onaj dio razlučivanja gdje sam zamišljala da će Bog položiti crveni tepih i točno mi pokazati kuda moje noge trebaju gaziti.
Ali crvenog tepiha, nažalost, nema.
Čini se da je ovo također faza gdje uporno slušam dovikivanje oprečnih savjeta. Glas koji čujem govori: “Sjećaš li se potvrde koju ti je Bog dao? Što ako ti se to pričinilo? Uostalom, ti nisi dovoljno dobra da hodaš tom novom stazom. Nisi dovoljno mudra da donosiš takve odluke. Ti stvarno nisi stvorena za nešto veće.” Uh, taj glas tako živcira!
Katkada je taj glas tako glasan da se ogledavam oko sebe da vidim tko mi to dovikuje.
Međutim, glas koji dovikuje loše savjete najčešće ispada da je moj vlastiti. Ili točnije, ispada da je to glas straha koji je u meni.
Početkom ove godine započela sam s čitanjem knjige Što je najvažnije i zašto od autora Jima Manneya, a pred nekoliko dana sam naišla na promišljanje koje je imalo latinski izraz agere contra, koji znači “činiti suprotno.” Osnažena tom idejom odlučila sam je isprobati u trenucima kada sam se borila s glasom straha i tako nastavila provoditi svoju odluku.
Kada je glas zavikao svoj loš savjet, učinila sam suprotno. Umjesto da se osvrćem i pitam jesam li dobro odlučila, svaki bih dan poduzela mali korak prema cilju. Poslala sam sms poruku. Napisala e-mail. Obavila sljedeći potrebni razgovor. Ponavljala sam na glas da je moguće ono što želim. Čak i kada sam u sebi i dalje umirala od straha i kada je moj um podizao zidove kao prepreke onome što mogu postići, nastavljala sam dalje korak po korak.
Sviđa mi se jedna rečenica Jima Manneya kada kaže: “Učiniti suprotno, znači učiniti nešto.” Jedna stvar koja može biti zbunjujuća u ovoj fazi razlučivanja jest razlučiti što je na meni da poduzmem, a što je ono što će Bog učiniti. Pokušala sam se podsjećati na činjenicu da smo Bog i ja partneri u tom poslu. Bog neće učiniti sav posao umjesto mene, a opet ni ja neću morati obaviti sav posao sama. Kada glas straha viče, poslušajmo dobar savjet ignacijanske duhovnosti o tome kako nastaviti. Odlučimo se danas barem malo primijeniti agere contra i izaberimo milost, a ne strah.
Gretchen Crowder
Preuzeto s dopuštenjem. Copyright Gretchen Crowder.
Prvi put objavljeno na www.ignatianspirituality.com.
S engleskog prevela K. S.
Fotografija: Soroush Karimi
