Koliko god jezgrovito i kratko bilo, evanđelje po Mateju opisuje Isusovu kušnju u pustinji i otvara prozor u unutarnji svijet iskušenja koja se odvijaju u dušama svih vođa (Mt 4,11-23). Započeli smo tjedne korizmenog razmišljanja o dubokim promjenama na koje nas Bog poziva, kako bismo odgovorili na njegovu beskrajnu i bezuvjetnu ljubav prema nama, onakvima kakvi jesmo. Odlomak Matejeva evanđelja upućuje nas na tri vrste iskušenja s kojima se Isus morao suočiti kako bi prihvatio svoju misiju na način na koji njegov Otac traži. Ako želimo živjeti u skladu s Božjom voljom, svaku kušnju možemo shvatiti kao poziv na obraćenje.
Svaku od ovih kušnji se može tumačiti na više načina. Mi, vođe koje razlučuju, možda u njima možemo prepoznati strategije kojima neprijatelj nastoji suptilno sabotirati naš odgovor na Božji poziv, kroz naš odnos prema drugima, sebi i svim stvarima na svijetu. Predlažem razmatranje iskušenja u kontekstu: 1) zadovoljenja neke potrebe; 2) povlađivanja većini i 3) nastojanja da kontroliramo sve što možemo.
Kada “neprijatelj naše ljudske prirode”, kako ga naziva sv. Ignacije, izaziva Isusa da zadovolji svoju očajničku glad i pretvori kamenje u kruh, možemo se zapitati u čemu je zapravo problem? Ako, kao vođa, imamo mogućnost pobrinuti se sami za sebe i svoje potrebe, nije li to dobra stvar? Da, neovisnost je dobra i oslobađajuća. Istovremeno, kada se oslanjamo isključivo na svoje mogućnosti i sposobnosti, možemo upasti u zamku zvanu samodostatnost. Tada sami sebe lišavamo Božje milosti i zaboravljamo na nevjerojatan odnos i isprepletenost suradnje čovjeka i Boga koja čini mogućim gotovo sva naša postignuća. Vođama se autonomija, samodostatnost i utjecaj koji imaju, mogu činiti vrlo moćnima, ali vezanost za ta ograničena “dobra” može potkopati našu otvorenost za timski rad, za priznavanje vlastitih ali i tuđih potreba ili traženje pomoći. Je li to ta kušnja? Ima li većeg dara od toga da možemo priznati svoje sposobnosti i talente, ali i svoja ograničenja i nedostatke? Otkrivamo li tako veću radost, dublji odnos s Bogom i bližnjima?
Nakon kamenja i hrane, neprijatelj dovodi Isusa na vrh hrama, najjavnijeg mjesta u Jeruzalemu. Tu ga nagovara da zadivi ljude, da se baci pred njih i pusti da ga anđeli spase. Uvjerava ga da tada nitko ne bi mogao posumnjati u njegovo božanstvo. Ovo možemo protumačiti kao suptilno iskušenje Isusu da se dodvori svijetu, da ispuni očekivanja drugih, da čini velike geste i daje velika obećanja, a za malo naklonosti. Kao što znamo, Isus se opirao biti “kralj kruha” za mase, ugoditi farizejima, tetrarhu Herodu ili Ponciju Pilatu samo kako bi ih pridobio za saveznike u svom radu za Kraljevstvo. Bio je svjestan da je teško voditi ljude kroz obraćenje i da je opasno biti prorok. Znao je da će se na svom putu morati žrtvovati, da ga ljudi neće voljeti niti obožavati. Je li teško hrabro i autentično reći “ne” ili razočarati ljude zbog nekog većeg dobra? Sigurno jest, no velika je milost ispunjavati svoju svrhu vođe, čak i ako to ponekad znači da moramo prihvatiti kritiku, omraženost ili odbacivanje.
Na kraju krajeva, tko od nas koji smo u poziciji odgovornosti za druge i služenja ne bi volio biti “kralj” ili “kraljica” na jedan dan, popravljajući sve i svakoga po svojoj mjeri? Usprkos tome što je njegov cilj bio krajnje plemenit – Kraljevstvo Božje; i Isus se morao suočiti s iskušenjem da preuzme kontrolu nad Izraelom, da promijeni praksu zakona, ljude i njihove poslove. Znajući da je bitan “način” na koji radimo ono što radimo, Isus zna da ne može uspostaviti Kraljevstvo svojim upravljanjem, a kamoli prisilom. To bi ugušilo unutarnju slobodu koju je među ljudima tek trebalo osloboditi. Kad bi to učinio postao bi posjed neprijatelja čiji je alternativni cilj učiniti ljude robovima svojih navezanosti, ovisnosti i egocentričnih impulsa. Shvaćamo li na koje sve načine kušnja pretjerane kontrole nad poslovima ili ljudima ometa stvarnu svrhu naše misije te da nas Bog poziva na bolji pristup, onaj koji razaznaje gdje leže granice naše moći i odgovornosti, i stvara prostor za milost, dostojanstvo i odgovornost drugih?
Čini li vam se ovo smisleno? Ovaj Isusov način odnosa prema vlastitoj moći i potrebama, prema ljudima i njihovim očekivanjima te prema stvarima svijeta. Njegov je put bolji, ukorijenjen i utemeljen u Božjoj beskrajnoj i bezuvjetnoj ljubavi prema njemu i nama.
Preuzeto s www.discerningleadership.org
S engleskog preveli i prilagodili D.N. i M.R.
Fotografija: the blowup
