Nakon nedavnog ubojstva Georgea Floyda, koje je pobudilo prosvjede širom svijeta, oštro sam promatrao svoju bjelinu i koliko sam bio slijep za stvarnost crnaca, posebno u Sjedinjenim Državama. Primjećujem sve veću želju u sebi da se slušam i obrazujem u vlastitom neznanju, pritom pazeći da ne uđem u zamku neproduktivne bijele krivnje. “Zašto sada?” pitaju ljudi. Zašto ljudi poput mene poduzimaju više akcije nego ikad prije? Zašto se sada bijelcima oči više otvaraju? Zašto je trebalo toliko vremena? Mislim da je dio razloga pandemija koja je dovela do toga da smo svi bili introspektivniji u pogledu svog mjesta u svijetu, svoje važnosti, osjećaja kontrole ili statusa. Zbog toga smo si postavili puno pitanja.
Moja supruga Sarah i ja dugo smo razgovarali o tome čemu svjedočimo i što osjećamo. Gledali smo i slušali dokumentarne filmove i podcaste, razgovarali sa svojom kćeri o rasizmu i zamišljeno i pronicljivo angažirali našu crkvenu zajednicu. Dobro znam kako strah vodi naše zajednice i sustave: strah od crnaca, strah od policije, strah od nasilja, strah da me suosjećanje i dostojanstvo prema manjinama mogu dovesti do osjećaja da moja grupa više nije na vlasti, strah drugog… Svi oni imaju svoj izvor u zlom duhu, a odredište im je neko drugo, ne Bog.
Kontemplativni stav
Tema koja je bila prisutna u mom vlastitom razmišljanju je ono što se naziva “kontemplativnim stavom”. Walter Burghardt, SJ kontemplaciju definira kao “dugi ljubavni pogled prema realnom”. Richard Rohr to definira kao viđenje cjeline, a ne samo dijelova. To je prvo gledanje, viđenje istine (i složenosti) stvarnosti, prije bilo kakve reakcije. Kad spustim rolete na prozoru, ne mogu vidjeti cjelinu. Vidim samo jedan mjehurić u kojem jesam. Ali ovih dana, kad se odmaknem dovoljno daleko, vidim svoj dio u sustavu. Vidim svoj dio u slomljenosti. Vidim poziv da nužno radim na svojoj nutrini kao nastavak na ono vanjsko zalaganje koje je potrebno za pobjedu rasne nepravde. Možemo brzo imenovati sve načine na koji se drugi moraju promijeniti, ali ne prepoznajemo kako se mi sami moramo mijenjati. To je ono što Richard Rohr naziva “soft proročanstvo”. Prvo je cjelovito čišćenje unutrašnjosti posuđa, što nije tako vidljivo kao nešto poput zagovaranja ili prosvjeda. Ovo “soft proročanstvo” može izgledati pasivno ili suzdržano, jer je rad na nutarnjem, nevidljiv rad. Zagovaranje i prosvjedi su neophodni, ali i rad na nutrini je važan kako bismo dopustili preobrazbu.
Moramo priznati stvarnost implicitne i eksplicitne pristranosti koja je oduzimala dostojanstvo i živote bezbrojnih ljudi različitih boja kože tijekom povijesti. To postoji, ne samo u policiji, već i u vama i meni. Podcast New York Timesa The Daily predstavio je cjelovitiju sliku ubojstva Raysharda Brooksa, koje se dogodilo u restoranu Wendy’s u Atlanti. Bio je to korak unatrag kako bi se vidjela cjelina. Potičem vas da ga poslušate. Mnogo je složenije od raznih priča koju sam slušao. Policajci su očito de-eskalirali situaciju i Brooks je surađivao. Kad se počeo opirati uhićenju, stvari su se pogoršale. Nakon što je srušio jednog policajca, Brooks je zgrabio policajčev elektro-šoker i potrčao. Okrenuo se i djelovao kao da će ispaliti elektro-šoker na policajca koji je trčao za njim, te je u tom trenutku taj policajac pucao u Brooksa tri puta. Je li postojala rasna pristranost? Siguran sam – budući da je to nešto što svi nosimo. Kad je mirna situacija postala zastrašujuća, policija je morala donijeti odluku u djeliću sekunde. Vjerojatno nisu imali puno vremena za razmišljanje. Ubojstvo Raysharda Brooksa sigurno se razlikovalo od ubojstva Georgea Floyda, u kojem je policajac klečao na Floydovom vratu gotovo devet minuta. Rasizam je u ovom slučaju bio puno eksplicitniji, a da se ne govori o vršenju nasilne moći. No bez obzira na složenost i nijanse svakog slučaja, bezbroj crnaca nepotrebno umire i živi u strahu. Jasno je da postoji problem. Podcast je ponudio nekoliko analiza i pokrenuo nekoliko pitanja o pucnjavi u Brooksu. Bio je pijan. Jesu li ga mogli pustiti da odšeta kući? Ali što ako bi se vratio u svoj automobil i vozio pijan? Što bi bilo da nisu pucali u njega, a da je on je policajca paralizirao elektro-šokom? Što bi bilo da je onda zgrabio pištolj oborenog časnika?
Što ako?
Opcije “Što ako” stvaraju se iz očaja, iz stava punog straha koji ljude tjera na osmišljavanje najgoreg scenarija. Zbog toga se prije opredijelimo sustavu nasilja, nego sustavu suosjećanja i iscjeljenja. U duhovnom smjeru često postavljamo isto pitanje “što ako” ne iz straha, već kao način da gledamo prema nadi i obećanje budućnosti. “Što ako prestanemo živjeti iz straha i negativnosti? Što ako bismo htjeli izliječiti temeljne uzroke kriminala i nasilja? Što bi bilo kad se nasiljem ne bismo borili protiv nasilja?” – Što ako – koji se javljaju iz negativnosti i straha očito nesrazmjerno utječu na etničke manjine. Naučeni smo – pa tako i policija – na pribjegavanje nasilju. To je ono protiv čega su se borili Isus i većina duhovnih vođa kroz povijest. Podrazumijevati agresivno ponašanje nije kontemplativni stav. Svi tu na neki način griješimo.
Ego ne vidi cjelinu
Teško je vidjeti cjelinu, proniknuti u sve dijelove i shvatiti kako se uklapaju i čak oguliti slojeve i vidjeti stvari koje prije nismo vidjeli ili smo ih poricali. Uvijek kažem da nas ignacijevska duhovnost želi premjestiti iz reakcije u reakciju. Reagiramo kad smo zaslijepljeni i samo vidimo dijelove. Ali kad smo u kontemplativnom stavu, promatrajući “širi okvir”, kako kaže Rohr, možemo bolje razlučiti odgovor. Kao ljudi, vrlo jednostavno padamo pod utjecaj ega, na koji pak izravno utječe zli duh. Ego se odbija povući i vidjeti širi prikaz. Umjesto toga, živi potvrđujući pristranost i samozaštitnost te odbija vjerovati da ima udjela u bilo kakvoj vrsti sustavnog rasizma. Vjerojatnije je da ego vidi što nije u redu u drugima, nego u sebi. Voli upirati prstom i tražiti krivnju negdje drugdje. Vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi brvno u svom. Nikad ne može izvršiti nutarnji rad, potreban za istinsku duhovnu preobrazbu.
Mnogi dobri ljudi koji izvršavaju svoj posao dobro i marljivo, čak i oko rasne nepravde, mogu pasti u zamke ega. Sveti Ignacije kaže u svojim Pravilima za razlučivanje duhova da se za onoga koji želi težiti dobru, zli duh često maskira u “anđela svjetlosti” koji se pojavljuje poput dobrog duha. Naš dobar put započinje – suptilno – pomičući se prema ponosu, prema egu. Postaje korumpiran i ponekad to ne shvatimo dok ne bude prekasno. Svi mi moramo biti svjesni te tendencije u sebi. Kad naše dublje ja – naše istinsko ja – dopusti dobrom duhu otkriti laži ega, tada možemo obaviti taj unutarnji posao i transformirati se. Ali prvo moramo vidjeti! Za to je potrebna poniznost.
Što se tiče rasizma, ne može se izbjeći implicitna pristranost, ali se ne može ni opravdati. Ignacije je znao neprijatelja naše ljudske prirode, ali on – i Isus – znali su da duboka društvena, ljudska preobrazba započinje tihim i kontemplativnim unutarnjim radom koji svatko od nas mora obaviti.
Koji je unutarnji posao na koji ste pozvani?
Andy Otto
Preuzeto s: www.godinallthings.com
s engleskog prevela L.F.
Fotografija: Suzy Brooks
