Imajući na umu zabrinutost za standarde integriteta i iskrenosti u javnom životu, Joe Egerton je 28. siječnja obilježio blagdan sv. Tome Akvinskog osvrtom na ono što bismo mogli naučiti iz njegove rasprave o vrlini istinitosti i porocima koji joj se suprotstavljaju.
Odgovor sv. Tome na pitanje “je li laž uvijek grijeh” [1] je direktan: “svaka laž je grijeh” [2]. Zabrana laganja nema iznimki. Isusovački filozof Francisco Suarez, koji se slagao sa sv. Tomom u ovome je opazio da, dok su neka pravila prirodnog zakona unutar svačijih kapaciteta, da ih mogu shvatiti, kao što su na primjer preljub i krađa, neka nisu unutar izravnog kapaciteta svih da ih razumiju [3]. Primjeri koje je dao za ovu drugu kategoriju su da je blud intrinzično zlo, da je lihvarstvo nepravedno i da laganje nikad ne može biti opravdano.
Imajući na umu koliko je primamljivo izreći laž u mnogim prilikama – i kako se lako predamo toj napasti – apsolutna osuda laganja sv. Tome je neugodna. Ipak, on bi bio prvi koji bi ukazao na to da je lijek dostupan: pokajanje [4]. Pitanje nije je li učenje sv. Tome neugodno, nego je li ispravno. I to je, i uvijek je bilo, izazovno pitanje.
Kontroverzna ideja
Sv. Toma gleda unatrag na strogu osudu laganja u Aristotelovoj Etici [5] i u sv. Augustinu [6]. Kasnije, jednako snažna osuda laganja per se može se naći u Katekizmu Sabora u Trentu, u Pascalu, u brojnim protestantskim teološkim radovima i, najpoznatije, kod Kanta [7].
Ideja da je laž zabranjena i bez iznimke, preispitivana je od strane mnogih uglednih teologa i filozofa, od kojih su svi bili potpuno jasni da, dok je generalno laganje krivo, postoje iznimke kada je dopušteno. U svojoj Apologia pro vita sua [8], sv. John Henry Newman je u detalje raspravljao o stavovima, među ostalima, i sv. Alfonsa Liguorija i Klementa Aleksandrijskog, koji su obojica držali da postoje “posebne” ili “iznimne” okolnosti u kojima je opravdano izreći laž. Riječima sv. Alfonsa – postoji justa causa. Primjer takvog justa causa daje Alasdair Macintyre:[9] nizozemska žena 1942. je u svoju kuću primila židovsko dijete i Gestapo je pitao jesu li sva djeca u kući njezina. Odgovorila je, “jesu”. Da je rekla “nisu”, dijete bi uzeli i poslali u Auschwitz.
Ovakav primjer tjera nas na razmišljanje. Newman sažima argumentaciju sv. Alfonsa u Apologiji:
Sv. Alfonso u drugom djelu citira sv. Tomu Akvinskog do te mjere da, ako iz jednog uzroka slijede dvije neposredne posljedice i ako je dobra posljedica tog uzroka jednake vrijednosti kao i loša posljedica (bonus aequivalet malo), onda ništa ne priječi da se dobro namjerava, a loše dopušta.
Pozicija sv. Tome
Sv. Toma iskazuje tri pravca razmišljanja, u dva članka koja se odnose na vrlinu istinitosti i porok laganja.
Prvo – koje smo obrazložili – objašnjava da je bilo koja laž povreda istine. Istinitost kao vrlina čini naš izbor ispravnim pa nas po tome laganje nužno skreće s puta vječnog spasenja. Ovaj argument može se potkrijepiti argumentima nekih modernih filozofa jezika, koji drže da postoji semantičko pravilo koje zahtijeva govorenje istine u govoru – asertivnost, i da jezik ne može funkcionirati bez ovog pravila [10]. Zaista, lažljivci iskorištavaju ovu karakteristiku jezika, jer im njihove laži ne bi koristile da oni kojima lažu ne misle da su njihovi iskazi istiniti.
Druga linija misli je komentar sv. Tome o vezi između istine i pravde: “Budući da su ljudi društvene životinje, jedan čovjek prirodno drugome duguje ono što je nužno za očuvanje ljudskog društva. Bilo bi nemoguće da ljudi žive zajedno ako ne vjeruju da si međusobno govore istinu” [11]. Iako u palom svijetu postoje mnogi slučajevi neiskrenosti, institucije o kojima ovisimo ekonomski i politički funkcioniraju samo zato što je očuvan određen stupanj povjerenja.
Treća linija misli bavi se težinom pojedinačnih laži. Sv. Toma čini razliku između laži koje nikome ne čine nažao i onih koje čine nažao. Ove prve po sv. Tomi spadaju u laki grijeh, a ove druge u teški grijeh [12]. Sv. Toma općenito kaže da laži počinjene u šali ili da bi se pomoglo drugima ne čine zlo. Ipak, nadodaje upozorenje da oni koji imaju dužnost govoriti istinu mogu smrtno sagriješiti kršeći ovu dužnost [13]. Ovakva dužnost obično je sadržana u nekom ograničavajućem zakonu, koji, kako Francesco Suarez detaljno raspravlja u De Lege, sadrži “mos” – običaj ili konvenciju. Namjerno izreći ili odmah ne ispraviti lažnu izjavu ispred službenog autoriteta primjer je kršenja dužnosti koji je sv. Toma imao na pameti.
Nisu sve neistinite izjave laži
Moguće je napraviti pogrešku. Čovjek može, na primjer, biti krivo informiran ili može krivo razumjeti nešto rečeno ili pročitano. Možda jest neugodno ispraviti pogrešku, ali nije grijeh napraviti pogrešku, osim ako u određenoj situaciji svjesno nismo pristupili s potrebnom pažnjom i vještinom. Može postojati i obveza da ispravimo pogrešnu izjavu i oni koji tako ne postupe gube opravdanost koju iskrenost prvobitne pogreške nosi sa sobom. Primjer toga je običaj da član Parlamenta koji iznese netočnu izjavu pred Donjim domom [institucija u parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva, op.prev.] nju ispravi prvom prilikom.
Sv. Toma definira istinu kao adaequatio rei et intellectus [14] – “jednakost misli i stvari”. Tijekom vremena, naše razumijevanje svijeta se mijenja. Do napretka u znanosti dolazi kada je jedno viđenje svijeta zamijenjeno drugim. Na primjer, Aristotelov opis fizike zamijenjen je Newtonovim, čije su ideje također potom zamijenjene, ali nitko ne bi tvrdio da su Aristotel ili Newton lagali kada su postavljali svoje zakone gibanja.
Problem u stavu sv. Tome
Čini se da je Summa Theologica nedosljedna oko neistina u dramama i ostalim djelima mašte. Čini se da potpuna osuda laži u Pitanju 110 (koje je dio rasprave o kardinalnoj vrlini pravde i vrlinama koje su joj pridružene) uključuje i ove pojave.
Ipak, u Pitanju 168 (koje je dio rasprave o kardinalnoj vrlini umjerenosti), sv. Toma suosjeća s time da je gluma (eksplicitno uključujući dramu) nužna za ljudski razvoj [15]. Ovo dolazi od čovjeka koji je i sam bio žrtva snažne satire 1253. godine tijekom spora u Parizu. Iako sv. Toma citira Cicerona i sv. Ambrozija o tome da postoje granice onoga što je dopušteno na pozornici, na primjer da se spriječi opscenost, [16] u ovoj raspravi nigdje ne spominje da su neistinite izjave (ili distorzije stvarnosti) u drami ili satiri nedopuštene.
Ovo preispituje ranije inzistiranje sv. Tome da su laži rečene u zabavi grijeh. On izričito tvrdi da je, iako onaj koji ih govori nema namjeru obmanuti i da nitko nije obmanut, priroda takvog postupanja je takva da obmanjuje [17]. Tretiranje drame, ne samo kao dopuštene aktivnosti, nego i hvale vrijedne, u suprotnosti je s ranijim argumentom da, zato što je istinitost vrlina, laganje je povreda protiv istine i grijeh. U ovome postoji prima facie proturječnost.
Pitanje Nizozemke koja skriva židovsko dijete postavlja drugi problem. Za razliku od glumca ili autora predstave za koju publika zna da sadrži neistine pa prema tome ne obmanjuje zapravo, žena je imala namjeru (i nadamo se da je uspjela u tome) obmanuti gestapovca. Ipak, iako su svi čimbenici laganja prisutni – izjava koju je rekla je neistinita, znala je da je neistinita i namjerno je koristila za obmanu – vrlo smo neodlučni u tome je li počinila grijeh. Da je laž bila otkrivena, ona sama bi bila ubijena ili poslana u Auschwitz. Riskirati vlastiti život da bi se spasilo dijete zasigurno nije grijeh nego čin herojstva.
Doslovne riječi sv. Tome sugeriraju da je nešto pošlo krivo. Kad raspravlja o sv. Augustinovoj podjeli grijeha, pri pisanju o nekima od njih – uključujući sedmu kategoriju, odnosno laž koja spašava nekoga od smrti – on eksplicitno priznaje da je intentum dobar [18].
Kako je sv. Toma došao u ovakvu očito paradoksalnu situaciju? Prvo, čini se da je, kao mnogi moderni filozofi, pristupio istini i govorenju istine kao nužnom uvjetu za ljudski razvoj (ili čak za mogućnost komunikacije) i da je namjerno ili čak nemarno govorenje neistine govorenje laži i da je to povreda. Možemo razumjeti da je u pravu: laži u trgovini i politici su zasigurno štetne. Argumenti da aktivnosti kao što je insajdersko trgovanje nisu “zločini bez žrtava” su snažni i sugeriraju da sv. Augustin, kada piše o laži “koja ne vrijeđa nikoga i omogućava da netko sačuva svoj novac” nije bio upoznat s nekim neugodnim činjenicama o trgovanju.
Sv. Toma također ozbiljno uzima osude laganja koje se mogu naći u sv. Pismu. On čini kategorizaciju laži, razlikuje laži učinjene da se zaštiti drugi, laži izrečene kao šale i laži izrečene s lošom namjerom. Prema Psalmu 5,6: “postoje tri vrste laži: neke su izrečene za dobro i u korist nekoga; druga vrsta laži su one izrečene u šali; ali treća vrsta laži je izrečena iz zlobe”[19].
Ipak, autor psalma – pa tako i sv. Toma – je možda krivo protumačio psalam koji zapravo govori:
Mrziš sve što čine bezakonje
i uništavaš lažljivce.
Varalica i krvopija
Jahvi se gadi. [20]
Sv. Toma citira samo prvu polovicu stiha, dok bi se cijeli stih mogao protumačiti kao osuda samo zlonamjernih laži koje čine štetu.
Pa, koji je naš stav?
Česti stav onih koji drže da se mogu napraviti iznimke u uputi o istinitosti je pravilo koje kaže: “Uvijek govori istinu, osim…”. Ovo je opasan pristup, jer otvara put beskrajnim iznimkama, od kojih mnoge služe samo svojoj svrsi. Brzo bismo se našli uhvaćeni u silaznu spiralu jednog smrtnog grijeha za drugim, kako je sv. Ignacije opisao desolaciju [21]. Kako dakle nastaviti?
Trebali bismo – kao što sv. Toma čini u diskusiji o umjerenosti – prepoznati da dramske predstave i plodovi mašte nemaju za cilj obmanu, i, u pravilu, ne obmanjuju. Pri tome se ne želi reći da ne bi trebale postojati granice, ali da vrlina istinitosti u mašti ne obvezuje na način kako to čini u, na primjer, Donjem domu.
Ako prihvatimo da je govorenje istine dobro, ali prepoznamo da nije jedino dobro i da može u nekim prigodama biti u sukobu s drugim dobrima – i kao što smo vidjeli, sv. Alfonso misli da je ovo pravi stav sv. Tome – onda je to otvoren put da činimo izbor između dobra na način kako je preporučio sv. Ignacije: da se zamislimo da smo na smrtnoj postelji, [22] da je Sudnji dan [23] i da pažljivo ispitamo argumente za i protiv nekog poteza [24]. Ni jedan od ovih pristupa vjerojatno neće dopustiti samosvrhovite laži.
Ovo su pristupi koji pozitivno odgovaraju zapisima sv. Tome. Kao što nas on sam opominje, Suma teologije nije Sveto pismo [25]. Zaista, Suma je radikalno nepotpuna, u smislu da je pristup sv. Tome pitanjima takav da postavlja najsnažnije argumente koje je mogao pronaći da obrani tezu koju brani i da izloži uvjerljive odgovore za te argumente. Nepotpunost Sume leži u mogućnosti da se izloži novi argument koji bi zahtijevao prihvaćanje stava koji je u ovom tekstu odbijen. Robotsko primjenjivanje zaključaka donesenih u tekstu je izdaja sv. Tome. Poštujemo ga tako što njegovoj misli pristupamo konstruktivno.
Joe Egerton
Joe Egerton redovito piše o sv. Tomi Akvinskom za Thinking Faith. Njegov interes za sv. Tomu postoji još od njegovog vremena u Stonyhurstu. Bio je NATO istraživač-suradnik na Oxfordu i potom je radio na kontroli provedbe propisa. Bio je kandidat konzervatista za izbornu jedinicu Leigh 1992. i nedavno je djelovao kao nezavisni u Kentu.
Preuzeto s www.thinkingfaith.org
S engleskog prevela i prilagodila: J.Š.
Fotografija: Giulio Fabi
[1] Tekst Sume Teologije (ST) i svi ostali radovi sv. Tome dostupni su online na http://www.corpusthomisticum.org/ ST IIa IIae Q110.
[2] ST IIa IIae Q110 Art 3 co.
[3] Francisco Suarez, O zakonu i o Bogu zakonodavcu (“De Lege”) [engleski prijevod: Thomas Pink (ur.), Selections from Three Works (Oxford, 1966) p. 235].
[4] Vidi komentar sv. Tome na Miserere Psalam 51 (50).
[5] Aristotel, Nikomahova etika, 11227b4-8.
[6] sv. Augustin, De mendacio.
[7] Kantov zaključak se možda slagao sa zaključkom sv. Tome, ali je izveden iz potpuno različitih premisa od onih koje je koristio sv. Toma. Njegov stav o percepciji, koji slijedi Humeov, isključuje mogućnost definicije istine koju ima sv. Toma.
[8] Apologia je dostupna online kao e-knjiga u sklopu projekta Gutenberg. https://www.gutenberg.org/files/19690/19690-h/19690-h.htm Relevantna rasprava je u 8. poglavlju dodatka “Detaljni odgovori na optužbe Mr. Kingsleya.”
[9] Alasdair Macintyre, “Istinitost i laži: što možemo naučiti od Milla?” U Etici i politici, probrani eseji: Volumen 2 (Cambridge 2006).
[10] Vidi, na primjer: David Lewis, “Jezici i jezik” u Filozofski radovi (Oxford, 1983); Mary Catherine Gormally, “Etički korijen jezika” u Peter Greach (ur.), Logika i etika (Dordrecht, 1991).
[11] ST IIa IIae Q109 Art3 ad 1.
[12] ST IIa IIae Q 110 Art 4.
[13] ST IIa IIae Q 110 Art 4 Ad 5
[14] ST Ia Q16 A1 co; vidi tako]er “conformia rebus” at ST IIa IIae Q109 a1 ad 3.
[15] ST IIa IIAe Q 168 a 2, sažeto u ST IIa IIae A3 ad 3.
[16] ST IIa IIae Q168 a 2 co and ad1.
[17] ST IIa IIae Q110 Art 3 ad 6.
[18] ST IIa IIae Q110 Art 2 co.
[19] ST IIa IIae Q110 Art 2 s.c.
[20] Prijevod Nicholasa Kinga (Kevin Mayhew, 2004), p. 1049.
[21] Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe 314
[22] Duhovne vježbe 186
[23] Duhovne vježbe 187
[24] Duhovne vježbe 178
[25] ST Ia Q1 Art 8 ad 2.
