Isusovci i ostali koji slijede ignacijevsku duhovnost obično koriste izraz “razlučivanje” kao sinonim za “odlučivanje”. Treba li naša provincija otvoriti novu školu? Treba li ovom skolastiku biti odobreno ređenje? U kojoj službi ću biti najučinkovitiji? U svakom slučaju, razlučivanje se svodi na odlučivanje o značajnim pitanjima.
Bilo da razlučuje osoba, zajednica, apostolsko djelo ili provincija, naš cilj je razlučiti kako napraviti ispravnu stvar – ono što vjerujemo da je Božja volja i želja za nas, crkvu i svijet.
Budisti prakticiraju svoju vjeru kako bi naučili učiniti ispravnu stvar tijekom životnih izbora.
Na prvi pogled, budistima bi se ovo činilo besmislenim, jer budizam niječe postojanje Boga kao sveznajućeg kreatora. Budizam je ateistički, ili radije, ne-teistički u abrahamskom smislu teizma. Ne postoji Božanska volja koja vodi čestite ili koja sudi opake. Unatoč tome, budisti se okreću svojoj vjeri kako bi saznali kako ispravno postupati u životnim izborima. (Ovo se događa na dvije razine, osnovnoj i dubinskoj).
Postoje velike razlike u pogledu na svijet u religijskim praksama dvije škole budizma – Teravada i Mahajana. U jednoj se može susresti puno više raznolikosti u budističkim vjerovanjima i praksama u raznim azijskim zemljama u kojima je doživjela procvat. Unatoč ovim razlikama, možemo uočiti određene zajedničke stavke.
Na laičkom nivou budizma, posebice u mnogim pod-školama Mahajane, prognostički rituali su vrlo česti. U Tibetanskom budizmu postoji veliko oslanjanje na redovnike i lame u smislu praktičnog vođenja baziranog na obredima proricanja. U praksi, to je “proricanje sudbine”. Ipak, ako bismo se fokusirali na ove narodne prakse, krivo bismo interpretirali budizam. U svakoj religiji, uključujući kršćanstvo, mogu se naći popularne religijske prakse koje imaju svoje korijene više u lokalnoj kulturi nego u pismima formalne teologije te vjere.
Dobro je podsjetiti se da riječ razlučiti znači prepoznati, percipirati ili vidjeti. Kada to shvatimo, postaje jasno da budizam visoko cijeni razlučivanje. Puno budističkih učitelja bi ustvrdilo da je cilj svih budističkih praksi i učenja vidjeti ili razlučiti stvarnost bez smetnji. U budističkim spisima redovito se može susresti fraza da se stvari vide “kakve jesu”… yatha bhutam.
Budističko razumijevanje ljudske prirode je da su određene urođene nesavršenosti smetnje shvaćanju, koje potom blokira put oslobođenju.
U indijskoj religijskoj misli, koja je kontekst iz kojeg je Buda iznikao, riječ dharma implicira svrhovit red i pravi poredak svemira, kao i života svih živih bića. Budući da je to opis načina na koji stvari zapravo jesu, ono također sadrži recept kako bismo trebali živjeti i ponašati se u svijetu. Reći da je ovo ili ono nečija dharma znači reći da je to nešto što bi taj netko trebao učiniti, da je to dio prirodnog reda stvari.
Veliki dio i hindu i budističke filozofije i pisama koja kristaliziraju ta učenja bavi se time kako možemo odrediti što je prava dharma za nas i za šire društvo. Buda je razvio ovaj koncept tako što je uzeo etičke aktivnosti za centralne, umanjujući naglašenost ili odbijajući druge elemente dharme, kao što su obveza da se izvode ritualne aktivnosti ili da se slijede prakse određene položajem u sustavu kasti. Srž budističkih učenja, u svim granama tradicije, je sažeta u onom što su zapravo katehetske formule: 4 Plemenite istine, 3 Karakteristike postojanja, 5 Percepcija i tako dalje. Vodstvo u moralnom razvoju i u napretku prema prosvjetljenju i oslobođenju obuhvaćeno je u osmostrukom putu koji uključuje osam praksi kao što su ispravan govor, ispravno ophođenje, ispravno življenje i tako dalje.
Budističko razumijevanje ljudskog stanja je takvo da su određene urođene nesavršenosti smetnja u shvaćanju, koje zauzvrat blokira put oslobođenja. Mane kao što su neumjerene osjetilne žudnje, neprijateljstvo, ogorčenost i strah su neke od smetnji. Postizanje slobode od njih je ono što dopušta osobi da vidi svijet jasno. Značajno je da su, za sve budiste, prirodni plodovi “viđenja stvari onakvima kakve jesu”, poštenje i suosjećajnost. Iz ovog proizlazi sposobnost da samopouzdano napravimo životne izbore i važne odluke. Zauzvrat, ovo objašnjava zašto vjernici budisti traže ostvarene praktikante vjere – tipično redovnike i povremeno redovnice – za vodstvo.
U budizmu vidjeti stvari jasno, bez teških emocija ili sebičnih briga, postaje način postojanja koji otvara mogućnost navike biranja “ispravnog postupanja”.
Budizam se značajno razlikuje od kršćanstva u tome što razlučivanje nema konkretan cilj, kao što je npr. otvoriti školu ili izabrati posvećeni život. Ipak, na fundamentalnijem nivou, postoji konvergencija ili rezonancija. U budizmu vidjeti stvarnost jasno, bez distorzija od ozbiljnih emocija ili sebičnih briga, postaje način postojanja koji otvara mogućnost konstantnog “ispravnog postupanja”.
Ovo može poslužiti kao podsjetnik – da bi razlučivanje bilo iskreno, ono ne može biti vježba koju prakticiramo kada nam treba. Umjesto toga, mora biti ukorijenjeno u molitvenom načinu života koji konstantno zahtijeva da budemo u skladu s onim što vjerujemo da Bog želi za svijet.
Gregory Sharkey SJ, isusovac i profesor na Rangjung Yeshe institutu u Nepalu
Preuzeto s www.dimensions.faith
Prevela i prilagodila: J.Š.
Fotografija: Mg Cthu
