Postoji obrazac koji nalazimo u Svetom pismu koji se, čini se, ponavlja uvijek iznova. Prvo, Bog nudi čovječanstvu predivni dar života i mir. Izvorna je to dobrota koju nalazimo u Knjizi Postanka, 1. poglavlje, u kojem svaki trenutak stvaranja završava s „i vidje Bog da je dobro“. U Svetom pismu Božji dar izvorne dobrote je povezan sa savezom između Boga i ljudi u kojem su mir i dobro usidreni u čvrstom i vjernom odnosu s Bogom. Ali nakon nekog vremena ljudi nisu uspjeli ustrajati u svom dijelu saveza. Njihova odanost Bogu se preusmjerila na bogatstvo, čast i ponos, zavođenje zlog duha, kako bi sv. Ignacije rekao. Čovječanstvo ne štuje samo zlatno tele ili drugog boga, nego se i previše oslanja na ljudska kraljevstva.
Prorok Izaija piše (24,5):
Oskvrnjena je zemlja
pod žiteljima svojim,
jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu,
Savez vječni razvrgoše.
Ljudi krše savez s Bogom i prirodno trpe posljedice toga, koje se pojavljuju u obliku Božjeg Suda, srdžbe i ratova. Drugim riječima, skloni smo sami sebi kopati grobove. Ali sljedeći dio ovog obrasca otkriva Boga koji traži čovjeka, koji pokušava obnoviti savez i vratiti čovječanstvu njegovu izvornu dobrotu.
Arhetipovi
Biblijske priče koje nam otkrivaju ovaj obrazac slične su putokazima i mapama koje možemo primijeniti na vlastiti život. One su arhetipovi koji otkrivaju istinu – o nama, o životu, o Bogu. Priče su nam potrebne jer su nam potrebne slike koje nam pomažu u davanju smisla životu. Religije se temelje na pričama, jer te priče usmjeravaju prema duhovnom životu. Zbog toga su ranokršćanske zajednice nastavile židovsku tradiciju čitanja Pisama i zato to činimo i danas. Priče nas spuštaju na zemlju, drže nas povezanima s našim precima koji su iskusili i doživjeli slične povrede i neuspjehe, isto tako nas ohrabruju u koračanju u našim vlastitim pričama. Razmisli malo o pričama koje si pričamo, o pripovijetkama na kojima smo odrasli, kulturnim, religioznim, obiteljskim, narodnim. Sve nas to oblikuje i daje nam smisao.
Sveti Ignacije taj obrazac ugrađuje u svoje Duhovne vježbe. Netko se povlači i počinje razmišljati o Božjoj dobroti, obrascu Božjeg darivanja nama, istini da sve što postoji služi toj svrsi da naš odnos s Bogom procvjeta. Ali tada osoba koja se povukla počinje razmišljati o grješnosti i slomljenosti u vlastitom životu i cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Dio smo kraljevstva koje je prilično nepotpuno, u kojem ta ljudska priroda također znači da možemo biti sami sebi najvećim neprijateljima. Isusovac John Veltri ističe da grijeh i slomljenost o kojima razmišljamo i koja razmatramo ne uključuju samo naš osobni grijeh nego i „grješno stanje” koje nalazimo oko sebe. Prepoznajemo načine na koje smo i sami dio grješnih sustava i narativa, načine na koje čovječanstvo može biti zaslijepljeno, poput rasizma, neprepoznavanja čovjeka u drugom, naš kolektivni ego, čak i naše nezdrave i neuredne navike i sklonosti koje nas u nutrini dijele.
Ali i ovo je u kontekstu Božjeg neograničenog milosrđa. Otkrivamo da smo još uvijek voljeni i da nas Bog još uvijek usmjerava prema konačnoj punini i cjelovitosti. Priča se nastavlja. Duhovne vježbe završavaju s meditacijom o Božjem neograničenom darivanju sebe u beskrajnom izljevu ljubavi i milosrđa. Ovo je nevjerojatno. Bog sve nudi kao dar i svi smo pozvani na odgovor na taj dar. Čak i ako je naš odgovor okretanje leđa Bogu, Bog nastavlja darivati. Dakle, Duhovne vježbe se oslanjaju na priče iz Svetog pisma kao arhetip života općenito, ali i našeg vlastitog života s Bogom.
Ljudska kraljevstva
Sve ovo pišem jer mislim da ovaj obrazac možemo vidjeti općenito u svijetu, a odnedavno i u Sjedinjenim Državama. Previše smo očekivanja položili u ljudske vlade i institucije, u nešto što nam biblijski arhetip pokazuje da će nas uvijek iznevjeriti. Kada se to dogodi, oni koji su na političkom spektru pozicionirani ekstremno izgledaju iznenađeni. Nažalost oni se duboko očekuju i nadaju se da će ljudske institucije biti u skladu s njihovom slikom savršenstva. Političari su pretvoreni u spasiteljske figure, a vlade postaju idoli kojima se klanjamo. Politika postaje naša nacionalna religija. A onda nas opet iznevjeri. Sve to, kao što smo i vidjeli, dovodi do raznih gubitaka: gubitka života, gubitka duše, gubitka nade. Iako su ljudske institucije i vlade neophodne i mogu činiti iznimna dobra, one ne mogu zadovoljiti naše čežnje, snove ili osjećaj nepotpunosti. One čak ne mogu u potpunosti ni obnoviti dušu naroda koji je zaboravio na svoju izvornu dobrotu i na to čijem kraljevstvu doista pripadaju.
Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na ovaj citat Richarda Rohra u njegovoj knjizi Adamov povratak. Osjećam da precizno hvata upravo ovo političko idolopoklonstvo kojem svjedočimo:
Kako ne bismo pomiješali Ameriku s kraljevstvom Božjim? Na našoj dolarskoj novčanici vječno Božje oko se upravo sprema odmoriti na gotovo dovršenoj piramidi našeg carstva. Ispod je napisano da smo novus ordo seclorum, „novi svjetski poredak” i annuit coeptis, „[Bogu] je ugodno ovo što smo započeli.” Takva identifikacija Sjedinjenih Država s Božjim kraljevstvom, taj ponos i arogancija koji idu s tim ostaju dijelom naše nacionalne savjesti, čak i ako većina Amerikanaca ne zna latinski.
Ipak, unatoč svojeglavosti čovječanstva, destruktivnom ponašanju koje imamo jedni prema drugima i idoliziranju ljudskih institucija, Bog nastavlja obećavati obnovu, daje druge šanse i sklapa nove saveze koji obvezuju vratiti onu izvornu dobrotu na koju neprestano zaboravljamo.
Novi poredak
Za kršćane Isusov život, smrt i uskrsnuće postaju primarna arhetipska priča. Isus je ultimativni novi početak koji nam daje novi način bivanja čovjekom, novi način razumijevanja Božje vjernosti i kraljevstvo u kojem se sve vrti oko nade. Kraljevstvo je to koje je čista suprotnost ljudskom: moramo umrijeti sebi kako bismo pronašli sebe. Moramo postati slijepi kako bismo vidjeli. Moramo nositi svoj križ kako bismo pronašli oslobođenje. Čak i sama tjelesna smrt otvara put vječnom životu. Kraljevstvo je to koje svoju snagu pronalazi u ljubavi ne u nasilju.
Isus je nudio obnovu gotovo svima koje je susretao, bilo pozivom da ga slijedi u novi život, bilo tjelesnim ozdravljenjem koje je ljude vratilo u njihove zajednice ili oprostom koji im je vratio osjećaj vrijednosti i voljenosti.
Ljudske institucije neće uvesti „novi poredak”. To će učiniti samo Bog. Ono što sada susrećemo u našem svijetu je „stari poredak”! Bog to nadilazi! Trebamo naše ljudske institucije usmjeriti na služenje općem dobru koliko god možemo, ali moramo i biti oprezni i od njih ne praviti idole. Kada svjedočimo vrsti nasilja koje smo vidjeli 6. siječnja, moramo priznati da je bilo puno sljepila. Došlo je do idoliziranja. Sigurno je bilo nedostatka povjerenja u Boga. Dok prorok Hošea govori o ponavljajućem uzorku ponašanja čovječanstva, Bog govori „Ja ih pasoh, i siti bijahu; nasićenima srce se uzoholi; i tako me zaboraviše” (Hoš 13,4-6): Izrael je uvijek iznova tražio od Boga kraljeve, ali na kraju su zapostavili Boga. Ipak Bog obećava obnovu, iscjeljenje i ljubav. „Iscjelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti” (Hoš 14,5). Hošea zaključuje: „Tko je mudar neka shvati ovo, i čovjek razuman neka spozna!” Drugim riječima, možemo li naučiti svoje lekcije?
Andy Otto
Preuzeto s: godinallthings.com
s engleskog preveo D.V.
Fotografija: Marco Oriolesi
