Prirodno čudo
Jezero Diamante je smješteno duboko u tropskoj prašumi, nekih 40 milja od granice s Gvatemalom. Obližnje selo koje je po njemu dobilo naziv naseljava Tzeltal narod, domorodačko pleme majanskog porijekla koje govori jezik različit od njihovih susjeda, plemena Ch’ol i Zoqua. Ograničeni kontakt između Diamantea i vanjskog svijeta je doveo do dvostrukog očuvanja: očuvanja prirodnog krajobraza i očuvanja tradicionalnih načina života.
Samo par godina ranije, jezero Diamante je bilo na rubu ekološkog uništenja. Razmjena s metropolom Palenque je donijela u selo jake deterdžente i s obzirom na to da je lokalno stanovništvo pralo odjeću i posuđe u azurno plavim vodama, zdravlje rezervoara se pogoršalo. Srećom, ljudi El Diamante plemena su prepoznali nastalu štetu i napravili zaokret prije nego što je postalo prekasno. Mudrost i dalekovidnost su prevladali. Ekosustav se oporavio.
Ovaj pozitivan ishod za Jezero Diamante je, na nesreću, iznimka. Mnoge druge domorodačke zajednice sa sjedištem u Chiapasu, gdje u Meksiku djeluju isusovci, zapale su u potpunu ekološku krizu. Čuli smo njihove otrežnjujuće priče od starješina (taiks) tijekom našeg ekološkog hodočašća (antorcha ecológica) kroz raštrkana sela razbacana po brežuljkastom teritoriju regije. Osoba koja nam je objašnjavala što se događa, govorila je iz perspektive koju papa Franjo naziva integralnom ekologijom – “vizija sposobna uzeti u obzir svaki aspekt globalne krize… koja jasno poštuje ljudske i društvene dimenzije” (Laudato Si 137) – kako bi nam objasnila zašto je jezero Diamante ipak spašeno, a što je drugdje pošlo po krivu.
Ranjeni ekosustav
Vođena smionom skupinom mladih iz plemena Tzeltal i Ch’ol, naša skupina ekoloških hodočasnika se unatoč vremenu i hirovitim vozačima, odvažila hodati po selima uz rijeku Santo Domingo. Hodali smo, ne samo da proslavimo našu Gospu od Guadalupea, već da podignemo svijest o štetama koje se čine planeti, našem zajedničkom domu. Uz rijetku kokošju juhu i slatku kavu razgovarali smo s mještanima o tome kako su nekada netaknute kišne šume sada postajale, da se poslužimo riječima pape Franje, “zagađena pustopoljina puna krhotina, pustoši i prljavštine”.
Naša skupina je naišla na jako susretljive sugovornike. Svako je selo kroz koje smo prolazili bilo dokaz gubitka bioraznolikosti, suše i krčenja prašume. Frustracija je bila opipljiva u raspravi s domorocima o bacanju smeća, izumiranju vrsta slatkovodnih rakova i škampa, izlovu ribe, krčenju prašume, iscrpljivanju zemlje i opadanju uroda milpe.
Međutim, jedna je briga bila veća od svih ostalih. Pleme Tzeltal naglašavalo je zabrinutost zbog zagađenih rijeka i vodonosnika.
Voda je u ovom narodu izrazito sveta. Šestog dana hodočašća naša je skupina pratila blagi puteljak do izvora blizu sela Arroyo Granizo. Lokalno stanovništvo nas je dočekalo paleći ogroman broj nebeskih raketa (trikis) čije eksplozije su se utopile u njihovoj hipnotizirajućoj glazbi na violinama i bubnjevima. (Ponavljajuća glazba nalik nečemu što se koristi za trans je bila česta pojava Tzetal vjerskih festivala. Vatrometi su obilježavali sve svete prilike, npr. na Badnju večer smo brat Juan Pablo Orozo, SJ i ja pratili desetke Tzalta iz sela Lacanjá na hodu kroz džunglu dugom sat vremena da vratimo kip Djeteta Isusa. Vatromet nije prestajao.)
Kako smo stigli do rezervata Arroyo Granizo, glazba je prestala i tada smo dugo klečali u pobožnoj molitvi. Nakon molitve smo razgovarali sa starješinama, dok su nam oni istovremeno pripremali tradicionalno piće od kukuruza koje se zove pozol i radi se s hladnom, bistrom vodom.
Mogla se osjetiti promjena u njihovom stanju dok smo raspravljali o stanju vodonosnika. Za starješine je nepitki pozol bio znak neodrživog životnog stila u širem smislu. Rekli su nam da zagađene vode otvaraju tržišta za flaširane napitke, što rezultira epidemijom dijabetesa i drugih bolesti vezanih za prehranu. Kako su hrana i piće postali sve više vezani za ekonomiju, sve je više mladih ljudi bilo prisiljeno odseliti trbuhom za kruhom u gradove, gdje su zbog kulturnih i jezičnih razlika bili izloženi iskorištavanju i nasilju. Naši razgovori u autonomnim selima niz našu hodočasničku rutu pojasnili su nam da od zaštite vodonosnika za Tzeltal pleme ne postoji ništa važnije: kako nestaje voda, tako odlazi i zajednica.
Otpor plemena Tzeltal prema vanjskim utjecajima ima duboke korijene. Pokret zapatisti (EZLN) je nastao 1983. iz društvenih pokreta unutar džungle Lacandon, regije koja obuhvaća Diamante, naš put ekološkog hodočašća i nekolicine drugih sela gdje djeluju meksički isusovci. 1. siječnja 1994. EZLN je završio u novinama kada je – zbog njihovih zahtjeva za zaštitom zemlje, zdravstvo i autonomijom – došlo do oružane pobune protiv meksičke vlade. Katolička Crkva je posredovala za prestanak sukoba dvanaest dana kasnije, ali tek nakon što je umrlo 150 ljudi.
Iako se konflikt između domorodačkih zajednica i meksičke vlade ohladio u tri desetljeća nakon ratifikacije NAFTA-e, zapatisti su ostali jaki. Autonomne dvorane za okupljanje i medicinske klinike – često šareno ukrašene EZLN slikama – česte su pojave u selima koja smo posjetili. Bilo je jasno da je napetost još uvijek bila prisutna.
Zapatisti su često navodili opskrbu vodom kao razlog svog otpora Sjevernoj hegemoniji. Nekoliko Tzelal žena s kojima smo pričali u autonomnim selima (comunidades en resistencia – zajednicama otpora, op. prev.) tvrdile su da vlada svjesno zagađuje pitku vodu kako bi otvorila tržišta za tvornice pićima iz SAD-a. Takve taktike su bile zabilježene diljem Južne Amerike, što je papu Franju ponukalo da u dokumentu Querida Amazonia (Voljenoj Amazoniji, op. prev.) napiše da “određene tvrtke radi brzog profita prilagođavaju zemlju i u konačnici privatiziraju čak i pitku vodu” (QA 14). U takvim situacijama, nastavlja papa, “ekonomski odnosi su se neopravdano promijenili i postali instrument smrti” (ibid.). Puno smo puta čuli kako je otvaranje nesputanoj ekonomiji tržišta dogovor s vragom. Raste bruto domaći proizvod, ali tradicionalni načini života su zauvijek izgubljeni.
Integralna ekologija u El Diamanteu
Kako je jezero Diamante promijenilo tijek i sačuvalo svoju vodu koja daje život? Tri su se teme pojavile iz mojih razgovora s lokalnim stanovništvom, a koje pomažu objasniti ovaj izvanredan ishod.
Kao prvo, Tzeltal narod El Diamantea je pokazao izvanredan stupanj društvene kohezije. Nakon molitve u lokalnoj katoličkoj crkvi – koju su u potpunosti vodili meksički isusovci i domorodački đakon u Tzeltalu – zajednica se okupila oko pileće juhe, graha i tortilja od kukuruza. Rodne veze izražene u Euharistiji su se produbljivale u zajedničkom obroku koji je uslijedio odmah nakon liturgije.
Ovi obroci su bili puno više od dražesnih ljubaznosti. Moj profesor povijesti iz ITESOa, isusovačkog sveučilišta u Guadalajari, jednom je rekao da su velike gomile iz Meksika prešle iz calpulli, do cofradia, do kartela – tj. s pretkolumbovskog oblika vladavine na katolička bratstva i panoptičke kartele. Raspadanje društvenih veza (tejido social) dovodi do nasilja i ekološkog uništenja. Grupna okupljanja poput ovih u župnoj dvorani Diamante nakon liturgije, pojačala su solidarnost tih ljudi i pomogla im zaštititi jezero s “jednim srcem i jednim umom” (Dj 4,32)
Drugo, ljudi plemena El Diamante su njegovali zdravu odvojenost od privlačnosti ekonomskog nagomilavanja. Kad sam bio tamo u prosincu 2019., kazna za pranje suđa u jezeru bila je 5000 pesosa ili oko 250 američkih dolara – ogromna svota s obzirom na činjenicu da ljudi tamo žive od svoje zemlje i da je interakcija s meksičkom ekonomijom ograničena.
Kazne je naplaćivala javna policija koja je služila obavezni, neplaćeni jednogodišnji rok. Važno je reći da se ova sredstva nisu čuvala ni gomilala, nego su se u potpunosti trošila na raskošne javne proslave koje su se održavale na svetkovinu Svetog Križa. Ovakvim raspolaganjem sredstvima izbjeglo se njihovo sebično i ilegalno trošenje, ograničilo nejednakosti, osnaživalo veze u zajednici i promoviralo duh neposesivnog mira koji je podsjećao na esej Waltera Bruggemanna “Liturgija izobilja, mit oskudice.”
Treće, i konačno, lokalno je stanovništvo smatralo jezero Diamante svetim mjestom, prirodnim blagom koje se ne može svesti na svoju ekonomsku vrijednost. Nije slučajnost da su se svečane procesije velikog tjedna slavile uz njegovu obalu. Shvatili su, kako u katekizmu piše, da “Ljepota stvorenja odražava beskonačnu ljepotu stvoritelja” (KKC 341), a veličanstvenost jezera ih je inspirirala da u određenoj mjeri prihvate nepraktičnost kako bi zaštitili njegove besprijekorne vode koje daju život za buduće generacije.
Papa Franjo piše: “Domorodačke zajednice i njihove kulturne tradicije nisu samo jedna manjina među drugima, nego bi trebale biti središnji sudionici u dijalogu, osobito kada se predlažu veliki projekti koji utječu na njihovu zemlju.” (LS, 146) Moje vrijeme provedeno s plemenom Chiapas je podcrtalo mudrost ovih riječi. Ne može se sve to prenijeti na industrijalizirani svijet. Jezero Diamante nije rijeka Los Angeles, ali integralna ekologija naroda Tzeltal nudi skromne korake koje možemo poduzeti kako bismo stvorili budućnost koja će biti više samoodrživa. Ojačavajući veze u zajednici, dajući prednost općem dobru nad dobrobiti individualaca i njegujući stavove strahopoštovanja prema prirodi, postajemo sposobniji za suradnju, koristeći evanđeosku dubinu kako bismo zaštitili i obnavljali Božje stvorenje. Idemo učiti od domorodačkih zajednica i njihovih kulturnih tradicija. Dođimo do vode.
James Millikan SJ
Preuzeto s dopuštenjem. Copyright: James Millikan SJ.
Prvi put objavljeno na: www.thejesuitpost.org.
S engleskog prevela M.P.
Fotografija: Laura LaBrie
